Nakon što smo posjetili Asmaru 2024. godine (o tome više ovdje: https://svojaafrika.org/2024/06/08/eritreja/), interes za Eritreju nije nestao, već se otvorio cijeli niz pitanja. U proteklih godinu dana pronašli smo više izvora i sličnih iskustava koja su potvrdila ono što smo i sami doživjeli, a to je da sve ono što mainstream na „zapadu” govori o Eritreji, naprosto daje krivu sliku o tome kako tamo izgleda život, pogotovo kad vidiš sve iz prve ruke. Rečenica koja se svako toliko ponovi je „treba otići i vidjeti”.

Povratak u Asmaru

Planiranje putovanja znatno je lakše kad već znaš što te čeka pa smo dovoljno rano poslali sve papire za vizu, a mjesece prije putovanja smo iskoristili za još ponešto pročitati i naučiti. Ponavljanje osnova tigrinje je bio dio pripreme za put, drugarica se ozbiljnije uhvatila učenja pa je savladala i pismo, tako da se znamo snaći s natpisima. Nije to baš nužno znanje, jer tri „radna” jezika su tigrinja, arapski i engleski pa su gotovo svi natpisi na sva tri jezika, a većina ljudi govori barem malo engleskog, svakako dovoljno za svakodnevnu komunikaciju i snalaženje, a s mnogima se možeš slobodno upustiti i u ozbiljniji razgovor. Međutim, pristojno je znati barem ponešto, ne očekujem od svakoga da zna engleski, a lokalni jezik te ponešto nauči o kulturi kroz fraze, forme i riječi koje se često ponavljaju. I tu smo zagrebali tek površno, naravno, no negdje treba početi. Hvala, molim, koliko košta, brojevi, nema na čemu, dobar dan/jutro/večer, voda i još par bazičnih stvari ponekad olakšaju život, a svakoga kome smo se obratili veselilo je da znamo ponešto. Drugarica bi se našla i u problemu jer čim ponešto znaš (a ona je naučila daleko više od mene), ljudi počnu razgovarati s tobom na tigrinji, a onda im treba objasniti da znaš tek malo (kurub kurub). Uz dosta smijeha i odobravanja, te poneki savjet po putu, vokabular se malo proširio. Mislim da je najveće iznenađenje ljudima tamo bilo da se netko uopće trudi oko jezika, jer, koliko smo shvatili, većina zapadnjaka se naprosto oslanja na engleski i očekuje da je to dovoljno. Moram spomenuti da je drugarica u međuvremenu godinu dana učila i arapski, tako da ni to pismo nije bilo nepoznanica, a i brojne riječi se prelijevaju iz jezika u jezik (oba jezika pripadaju semitskoj grupi jezika, iako različitim podgrupama pa su razlike znatne, no poveznice postoje).

Letimo iz Zagreba za Istanbul, pet sati na aerodromu i onda let za Asmaru. Iskustvo nas je poučilo da je sve skupo na istanbulskom aerodromu pa smo ponijeli sendviče, voće, grickalice i sve što bi nam moglo zatrebati taj dan. Unatoč tome što putujemo između kontinenata u drugi dio svijeta, zapravo nemamo baš para pa putujemo jeftino, nema potrebe trošiti nepotrebno na lošu i skupu aerodromsku hranu. Dok čekamo ukrcaj u avion za Asmaru, uglavnom su s nama ljudi iz Eritreje pa primjećujem da više ljudi nosi svoju kuhanu hranu i drugo, pripremljeni su za put.

U Asmaru stižemo usred noći. Na aerodromu sve prolazi brzo, pregled pasoša, nešto eura smo zamijenili za nakfe (plaćanje je moguće samo kešom, nema kartica) i pred aerodromom tražimo taksi, a tu je čovjek s popisom, koordinira taksiste.

„Trebate taksi?”, da, trebamo, brzo pozove čovjeka iz grupe taksista, objašnjava kuda idemo, kaže da je cijena 300 nakfi (što je 100 nakfi manje nego standardna tarifa prošle godine na toj relaciji) i za par sekundi smo na putu do smještaja u centru grada. S taksistom pričamo o vremenu, odakle dolazimo, o tome da smo već bili, koliko nam se svidjela Asmara, ljudi… Kaže da sljedeći put dođemo krajem maja kad je proslava neovisnosti, brojne su aktivnosti, bude puno ljudi. Pripreme već traju, grad je okićen, evo vidite ovo gore… U razgovoru brzo stižemo do pansiona, a jedino o čemu nakon cijelog dana putovanja možemo razmišljati su krevet i odmor.

Budi nas ulična vreva, sunce ovdje izlazi ranije nego kod nas, život kreće čim se razdani. Vrijeme nam ide na ruku, nije prevruće, tu i tamo koji oblak, tako da ni sunce ne osjećamo previše, taman za šetnju. Ipak, ove godine nismo više „amateri”, krema s visokim faktorom zaštite, kapa i dugi rukavi obavezan su dio zaštite od sunca. Asmara je na 2400 metara nadmorske visine, daleko bliže ekvatoru nego dio svijeta iz kojeg dolazimo i sunce je jako, bez obzira na ugodnih 25-28 C po danu. Od obavezne „opreme” za šetnju po gradu, u torbu ubacujemo banane koje se prodaju na svakom koraku i daleko su bolje od svega što smo jeli u Evropi, jer su uzgojene lokalno i zrele baš koliko trebaju biti. Velika boca vode je nužna, a ugodno nas je iznenadilo da litru i pol vode sad plaćamo 20 nakfi, za razliku od prošlogodišnjih 30 (inače, 17 nakfi je 1 euro). Nama je u suštini svejedno, kratko smo ovdje, preživjeli bi i višu cijenu, no drago nam je da je voda dostupnija.

Vode u Eritreji nažalost nema dovoljno, padaline su klimatski neravnomjerno raspoređene kroz godinu pa tako u jednom dijelu godine imaju previše padalina i bujične poplave, dok je drugi dio godine sušan. Da bi tome doskočili u posljednjih tridesetak godina su sagradili brojne male brane kojima se zadržava voda u malim akumulacijama pa je tako broj brana skočio sa stotinjak na preko 800, što je u brojnim zajednicama diglo kvalitetu života i voda je dostupna kroz cijelu godinu. Eritreja ima politiku razvoja baziranu na principu leaving no one behind, tako da ruralne i inače marginalne zajednice nisu zanemarene. Ozbiljno se pristupilo sustavnom pošumljavanju i posađeno je preko 26 milijuna stabala na terasiranim brdima i planinama, što zaustavlja eroziju i gubitak vode iz tla. Osim toga, osigurava drvo kao resurs, obnavlja ekosustav, utječe na klimu… Ove akcije izgradnja brana i pošumljavanja su zajedničke, lokalne zajednice aktivno sudjeluju, a omladina provodi par tjedana u godini na takvim komunalnim akcijama obnove i izgradnje. To uključuje i one koji odslužuju vojni rok, koji je obavezan za sve (žene i muškarce), pa osim vojne obuke uključuje i brojne javne radove, pomoć lokalnim zajednicama, izgradnju puteva, brana, pomoć u poljoprivredi, te niz drugih komunalnih poslova. Neke od tih akcija podupire i UNDP pa su objavili nekoliko video materijala na tu temu.

Voda koju kupujemo je iz podzemnih izvora negdje na arapskom poluotoku. Moglo bi se reći da je tehnika bušenja i pumpanja nafte pomogla da se pronađe puno važniji resurs: voda. Bez nafte se može živjeti, bez vode nikako. Razgovaramo o tome koliko je poražavajuće da zemlja iz koje dolazimo leži na toliko vode, ima rijeke, jezera, izvore, podzemne akumulacije, toliko vode da se razbacujemo s njom, zagađujemo je, doživljavamo to obilje zdravo za gotovo, kao nešto što je beskonačno. Realnost prostora gdje je voda manje dostupna te nauči skromnosti i poštovanju prema svakoj kapi vode.

Taj prvi dan provodimo u šetnji i obilaženju dijelova grada u kojima nismo bili. Prošli put je bio uskršnji tjedan i crkve su bile pune ljudi pa nismo baš ulazili u njih, eritrejsko društvo je izrazito religiozno (ali i sekularno) i to je prisutno na svakodnevnoj razini. Ulaziti u prostor nečije molitve, činilo nam se kao ometanje nečije intime. Ovaj put smo obišli koptsku katedralu Enda Mariam, na ulazu u dvorište ljudi koji ulaze ili samo prolaze ispred kratko svrate, poljube ogradu, kratko se zadrže u molitvi, primjetili smo da se mnogi i prekriže kad prolaze. Golubovi na krovovima tornjeva kao da čuvaju sam ulaz, a zapravo imaju odličan pregled ulice na kojoj se prodaje voće i povrće, razne kućne potrepštine i uz sam zid crkve brojne religijske sitnice, simboli, knjige i drugo. Ispred je jako živo, ljudi čekaju autobuse, torbe su pune nakon tržnice, teško je povjerovati da je ovo prvomajska atmosfera, kod nas bi bio pust grad.

Svega par stotina metara dalje obilazimo džamiju Khulafa al-Rashidun, također smještenu centralno, ispred nje sjede mnogi ljudi, druže se, na cesti štandovi s knjigama na arapskom, prodaju i druge stvari, a tu se šušur povećava jer se približavamo glavnoj tržnici.

Pogled nam privlači kuća preko puta džamije koja na zidu ima mozaik od sitnih pločica, portret psa. To na neki način održava odnos prema životinjama, u Asmari su svi psi dobro uhranjeni, bez straha spavaju na pločnicima i kreću se slobodno, te nisu agresivni. Toliko je opušteno da nam je bilo žao što nismo poveli pse na put. Ispred banke na glavnoj aveniji nam se posebno urezala u sjećanje jedna scena predivnog velikog psa koji poput sfinge leži prekriženih nogu i čeka nekoga da izađe. Prišao sam polako, okinuo fotografiju, a pas me gotovo graciozno pogledao i izignorirao. Zanimljivo je da smo većinu pasa po gradu vidjeli u društvu sa ženama, a kretali su se naizgled bez riječi, pratili su govor tijela, i bilo je jasno da već poznaju put kojim idu. Predivno je vidjeti pse koji odražavaju razumijevanje i smirenost odnosa s ljudima s kojima žive.

Kad već spominjem životinje, moram reći da je količina ptica u gradu nevjerojatna. Od raznih malih ptica, crvenih, plavih, gotovo tirkiznih boja do neke vrste čaplji koje se gnijezde u samom centru grada, na glavnoj aveniji u krošnjama ogromnih palmi koje čine drvorede uz aveniju. Iznad grada povremeno kruži neka vrsta orlova, a u daljni se znaju vidjeti jata ptica u preletu. Za jednu gradsku sredinu, ovo je jako puno bioraznolikosti na relativno malom prostoru. Tome je sigurno zaslužna činjenica da je grad prilično zelen, svugdje su stabla, drvoredi, parkovi, sva dvorišta su zelena i puna cvijeća koje se „prelijeva” preko ograda. Puno toga drugarica prepoznaje i govori mi „ovo ima kod nas, ali je puno manje i ne cvijeta toliko” i to se ponavlja za dosta bilja, pa nas razgovor opet dovodi do kolonizatora koji su, osim očitih resursa, skupljali i razne biljne vrste te ih prenosili i pokušavali kultivirati u evropskim uvjetima. Tegle sa cvijećem u evropskim kućama i na pijacama pričaju priču o kolonijalnoj prošlosti.

Na nekoliko mjesta nailazimo na bazgu koja je u punom cvatu, pomalo u nevjerici provjeravamo, i da, stvarno je bazga. Kasnije smo je skužili u dvorištu kina Opera pa smo zaključili da je lako moguće da su je evropljani donijeli sa sobom.

Probijamo se polako kroz gužvu na tržnici, nude se paradajzi u kolicima, banane, razno voće koje ne prepoznajemo, naranče, blitva, gomila češnjaka koji čiste na licu mjesta pa ljuskice stvaraju šuškavi pokrov na cesti, vreće pune zrna kave, raznih grahova, žitarica, ponešto izgleda poznato, puno toga ne prepoznajemo. Prodavači izvikuju cijene, nude proizvode… Aserte, aserte, komidere! Paradajz je deset za kilu, a ne moram posebno naglasiti zadovoljstvo jer smo ovo razumijeli.

Cijela atmosfera tržnice se miješa s mirisom začina, ogromni štandovi nude začine iz cijelog svijeta, samo reci koliko kila trebaš! Uz začine se prodaje i nešto što nemamo više priliku često vidjeti, veliki kristali razbijene „glave šećera”. Kupujemo vrećicu kore cimeta na jednom štandu, a u razgovoru s prodavačem i njegovim prijateljem koji prevodi na engleski saznajemo da su iz Sudana. Komunikacija malo zapinje, pokušavamo kupiti 20 grama cimeta, dobijemo punu vrećicu za 20 nakfi, što je super, ovako aromatičan i sladak cimet ćemo teško pronaći kod nas.

Inače, u gradu živi dosta ljudi iz Sudana, vjerojatno i više drugdje, bliže granici, a Eritreja je otvorila svoju granicu prema Sudanu za sve koji su morali pobjeći od rata koji sad bijesni već dvije godine. Jednako solidarno se Sudan odnosio prema Eritreji kad je to bilo potrebno. Bitno je naglasiti da ljudi iz Sudana nemaju status „izbjeglica”, već žive u zemlji kao i svi ostali, a službeni stav je da se Eritreja ne želi baviti „izbjegličkim biznisom” kako nazivaju razne UN-ove kampove koji ljude pretvaraju u „izbjeglice” i time ljudima drugog reda, koji nemaju jednake mogućnosti kao i lokalno stanovništvo. Za društvo koje je trideset godina vodilo borbu za oslobođenje od kolonizatora, a kasnije godinama živjelo u stanju „ni rata ni mira” (kako to sami nazivaju) i ima iskustva s raznim misijama, agencijama, humanitarnim organizacijama i drugim oblicima neokolonijalnog djelovanja, bilo je logično razviti jasnu kritiku „humantiranog” biznisa kojim se kontroliraju brojna područja u svijetu.

Nastavljamo šetnju gradom i pokušavamo se sjetiti koje dijelove grada smo propustili vidjeti prošli put. Prolazimo kroz dio grada gdje se nalazi nekoliko proizvodnih pogona, na svega dvadesetak minuta hoda od centra, tu je i zgrada sveučilišta, na maloj uzvisini, koju fotografiramo, jer pogled koji se otvara kad prolaziš ispod nje poziva na fotkanje. Možda ima i neke simbolike u tome jer obrazovanje je važan dio razvoja društva u Eritreji, hodajući Asmarom vidjeli smo brojne škole (kasnije smo saznali da ih ima 38 u gradu), kao i učenike u školskim uniformama, one najmanje u svijetlo zelenim košuljama, leptir mašnama i tamnim hlačama, a one starije u ljubičastim uniformama s žutom kravaticom… Školske djece je puno, svi pričaju engleski, javljaju nam se na ulici, svako toliko netko dobaci „Hi! How are you?”, odgovaramo uz osmijeh i pitamo ih kako su, neki se sramežljivo nasmiju, mnogi odgovore da su dobro. Na ulici nema puno zapadnjaka (iako ih ima) pa smo zgodna prilika da se na brzinu „vježba” engleski. Školovanje je besplatno i obavezno, a visoko obrazovanje je opcija za one koji žele. To nije situacija samo u gradovima, već je nastava organizirana i po manjim mjestima i selima, a uveli su i fleksibilnu nastavu koja prati kretanje nomadskih naroda koji žive na području Eritreje, tako da djeca ne moraju pratiti ritam škole, već ritam škole prati njihovo kretanje i način života. U društvu koje je sastavljeno od devet etničkih grupa i time brojnih načina života, fleksibilnost je nužna i bez nje nema uvažavanja različitih potreba i mogućnosti. Sve to je počelo još u vrijeme revolucije, kada su krenuli s edukacijom stanovništva, od masovnog opismenjavanja (jer nikome od kolonizatora nije trebalo pismeno stanovništvo) do stjecanja širokog spektra znanja.

U šetnji Asmarom je nemoguće ne primjetiti koliko je knjižara u gradu. Neke su kombinacija knjižare, kopiraone i papirnice, neke su dijelom umjetničke galerije. Sve nude raznoliku literaturu, od fikcije do znanstvenih knjiga, od onih za učenje jezika do publicistike, a osim novih knjiga, obično imaju dio s rabljenim knjigama, često na engleskom i talijanskom, ali i lokalnim jezicima. Vjerojatno smo vidjeli pedesetak knjižara, manjih i većih, od kojih smo mnoge i obišli, neke zbog knjiga za učenje tigrinje, druge zato što su imale više rabljenih knjiga i dosta toga na temu antikolonijalne borbe, ne samo u Eritreji, već u cijeloj Africi. Za zemlju koju „zapadna” propaganda zove „Sjevernom Korejom Afrike”, knjižare su pune literature o različitim temama, autora_ica iz cijelog svijeta i različitih političkih perspektiva, tako da samo brzi pogled na police s knjigama taj naziv razotkriva kao posve netočan. Da je drugačije, ne bi bilo svega ovoga, knjige su obično prve na udaru cenzure, bez obzira govorimo li o novim ili starim knjigama, a ovdje se moglo pronaći stvarno svašta. Morali smo pažljivo birati što ćemo uzeti, da sve stane u dva mala ruksaka (naučili smo da je najbolje putovati s malo stvari). Ovaj put uzimamo nekoliko pretisaka knjiga koje su objavljene na „zapadu” o Eritreji, a zbog cijene i sankcija, jednostavnije je objaviti ih lokalno, nego naručivati preko pola svijeta. Ne treba spominjati da su ovako knjige 60% jeftinije nego u Americi i drugdje gdje su originalno objavljene. U obilaženju knjižara smo posjetili i nama omiljeni antikvarijat Heaven, u kojem smo prošle godine pronašli neke sjajne naslove, pa i nekoliko objavljenih u vrijeme revolucije. I ovaj put pronalazimo baš ono što nam je na popisu (Ujamaa: Essays on Socialism Juliusa Nyererea), a ljubazan vlasnik nam iz raznih kutaka knjižare izvlači još dosta toga na temu, što ne bi sami pronašli. Toliko je knjiškog blaga koje ne možemo ponijeti sa sobom, ali sve moramo prolistati.

Ovaj put smo planirali otići i do Kerena pa smo se drugi dan ujutro zaputili do turističkog ureda na glavnoj aveniji gdje, između ostalog, izdaju propusnice (strancima) za putovanje u druge gradove. Tamo nam govore da je trenutno nemoguće ići do Kerena, ali da za Massawu možemo kad god želimo. Nismo to planirali, ali u par sekundi dogovaramo da ćemo ići pa kako bude. Najveća prepreka je to što je Massawa na Crvenom moru, svega 70 kilometara zračne linije od Asmare, ali ima 150 kilometara cestom, koja se pola puta spušta s 2400 metara nadmorske visine serpentinama kakve se rijetko vide. Drugarica je rekla „Preživjeti ću!” i to je bilo to. Idemo u Massawu.

Brzo su nas uputili što sve treba napraviti, pronaći rent a car ili taksi, dođite tu i stvar rješena. Na brzinu ispitujemo mogućnosti, najam auta je više nego duplo skuplji od onoga što smo dogovorili s vozačem taksija za povratno putovanje. Mebrahtu je naš vozač, ja se i onako ne bih usudio voziti po cestama i u prometu o kojem ne znam ništa, a on nas brižno upućuje u sve što trebamo napraviti, iskopirati i za par minuta smo nazad u uredu, a propusnica nas čeka već to popodne, samo svratite ako ste u centru i pokupite je. Na put idemo za dva dana, u ponedjeljak rano ujutro.

U tom dogovaranju puta svi su jako susretljivi, dok tražimo Mebrahtua malo kasnije, jer nemamo lokalni telefon, drugi taksist ga zove, s nama čeka da dođe, jedini drugima uskaču, baš kao i nama. Ista situacija je u turističkom uredu, upućuju nas u sve, nema problema, sve će biti brzo gotovo i sve je baš kako smo dogovorili. Ta etika oko poštivanja dogovora je nešto na što stalno nailazimo, a poražavajuće je da te tako nešto mora čuditi. Tek onda shvatiš koliko ovdje, odakle dolazimo, više očekuješ da se dogovor neće poštivati i da će mnogi gledati samo kako da brzo zarade i nekako te zajebu. Naravno, nije uvijek tako kod nas, ali te situacija gdje te ne pokušavaju preveslati, pogotovo ako si turist, ipak čudi.

Vikend provodimo u dugim šetnjama Asmarom i pokušajem da izbjegnemo pljuskove, koji kao da su promašili svoju sezonu. Naravno, drago nam je da ima kiše, samo je bila iznenađenje u ovo doba godine i u takvoj količini da kad izađemo iz pansiona, pojedine ulice imaju pravo malo jezero u najnižoj točki, a voda polako otječe. Srećom, pljuskovi relativno brzo prolaze nad gradom, no toliko su intezivni da je nemoguće hodati dok pada kiša, a da ne ostaneš mokar do kože.

Dok odlazimo do muzeja, na kinu Roma vidimo najavu Festivala evropskog filma, koji se održava tih tjedana i ima nekoliko zanimljivih projekcija. Baš za tu večer je najavljen „Io sto bene”, talijansko-luksemburški film o migraciji, stranim radnicima, tradiciji i drugim važnim temama koje su obilježile dvadeseto stoljeće u Evropi. Odlučili smo otići na projekciju, svi hvale macchiato u kinu Roma, turistički vodiči ga reklamiraju kao „najbolji u Asmari” pa je ovo bila sjajna prilika da popijemo kavu i pogledamo film. Osim toga, atmosfera starog modernističkog kina je nešto što ne treba propustiti. Do kina dolazimo dovoljno rano da stignemo popiti i kavu. Predvorje (koje je ujedno i kafić) je već prilično puno ljudi, uglavnom lokalci i jedna grupa evropljana pa sjedamo malo dalje, jer se ne želimo grupirati po toj liniji.

Kava i čaj su nešto što se pije cijeli dan u Eritreji, nikad nije prekasno za kavu, a osim što postoji ceremonija pripreme i ispijanja kave, jako je raširena kultura „talijanskog” stila kave. Ovdje to stavljam pod navodnike jer i to ima afrički twist. Moram reći da je macchiato meni bolji u Asmari od svakog kojeg sam pio kod nas ili u Italiji. Ne samo zbog kave, već i cijelog načina pripreme kao i načina posluživanja. Tako je i ovaj u kinu Roma opravdao svoju reputaciju, iako nije nužno najbolji u Asmari, ali je među boljima.

Brzo nakon kave dolazi vrijeme za film, svi kreću prema dvorani pa stajemo u red. Nema karata, sve projekcije na festivalu su besplatne, a na ulazu u dvoranu nas jedna žena pozdravlja sa „buona serra”, drugarica odgovara na talijanskom, pomalo zbunjeno klimam glavom uz osmijeh, pretpostavljam da je iz talijanske ambasade. Ispred nas u redu stoji lokalni dječak od kojih 6-7 godina, drži čvrsto djeda za ruku i drugom rukom nam uz zadovoljan osmijeh pokazuje palac gore, odlazak u kino je uvijek veselje! Dvorana je prilično puna, polako stižu i zadnji ljudi, kreće projekcija i moram reći da je film odličan. Tema za koju bih očekivao da će biti površno i patetično obrađena, ovaj put je prikazana kroz nekoliko priča u dva vremena koja se isprepliću i govore o tome kako je izgrađena Evropa, klasnim razlikama, solidarnosti, sudaru tradicije i suvremenosti, kulturnim razlikama i brojnim drugim temama.

U kinu u dva navrata netko iza nas zapali cigaretu, osjetim miris dima i kao vremeplov me to vrati u rane osamdesete u Jugoslaviji. Nitko nije reagirao, iako je u većini kafića i drugih prostora pušenje zabranjeno, a ni na ulici se ne može vidjeti puno ljudi koji puše. Nije da nitko ne puši, ali nije baš da je prisutno kao ovdje.

Lijepo je da za vrijeme filma publika (onaj lokalni dio) glasno reagira na ono što se događa u filmu: kad je nešto dobro plješću, smiju se, komentiraju i pozdravljaju stvari koje ih se dojme. Kolektivno gledanje filma u kinu je kolektivan doživljaj koji treba podijeliti sa svima pa tako i dojmove dok film još uvijek traje.

Nakon filma nas opet dočekuje pljusak. Do pansiona je 15 minuta hoda pa čekamo ispod nadstrešnice kina da kiša popusti. Ostali evropljani imaju neki prevoz, odlaze u nekoliko tura, neki šofer nas gleda s upitnikom u očima, ali ne reagiramo, nismo mi iz ambasade druže, čekamo zajedno s lokalcima da kiša stane pa idemo pješke. Ne ide nam se baš po kiši, moje patike ako se natope, nema šanse da ovdje nađem druge, nema tako velikog broja. Tih dana sam pokušao kupiti šide, plastične sandale koje mnogi tamo nose, slične onima koje je proizvodila Jugoplastika (tamo ih proizvodi Eriplast) i koje sam obožavao kao klinac, ali najveći broj je 42, a na pitanje imate li 45-46, samo su se slatko nasmijali. Te sandale su proizvodili i u podzemnim radionicama u vrijeme borbe za oslobođenje pa imaju i taj simbolički značaj (postojao je i spomenik šidama). Kiša uporno pljušti, a kad je malo popustila, preko široke avenije kreće stariji čovjek sa štapom, u lijepom krem odijelu i to nas ohrabruje, valjda on zna da je sad već sigurno za krenuti kući, potop kao da nije toliko intezivan. Kapuljače na glave, drži se uz zid zgrada i brzim korakom do toplog i suhog kreveta.

Sunčano prijepodne koristimo da odemo do Expoa, prostora sagrađenog u devedesetima, a danas se koristi za razne prigode, festivale i proslave. Do tamo prolazimo kroz kvartove koje nismo ranije vidjeli, nailazimo na malu tržnicu, uz hranu, prodaju se i razne druge stvari, kuhala, posude, jedna žena plete od palminog lišća posude i tanjure koji služe za posluživanje jela… Atmosfera je domaća, kvartovska pa privlačimo pažnju, kratko pričamo s ljudima, par fotki i idemo dalje. Osim što nas zanima Expo, na karti grada smo skužili da se negdje u blizini nalaze i urbani vrtovi, nešto što nas zanima više od uobičajenih turističkih atrakcija. U tome dijelu grada se nalazi i rječica Mai Bela (u prijevodu doslovno lijepa voda) koju koriste za navodnjavanje vrtova. Uzduž široke ulice koja vodi do Expoa su vrtovi u kojima raste kukuruz, a između njega paradajz (koliko smo vidjeli, uzgajaju se pelati ili šljivar, kako već tko to zove), blitva, kupus, razne salate, tikvice, mrkva, nešto što ne prepoznajemo, a sve se nalazi u šumarku, tako da drveće daje sjenu kroz veći dio dana i štiti vrtove od prejakog sunca. U Evropi bi to zvali permakultura, a tamo je to logičan način uzgoja hrane. Zemlja je crna, plodna, a neke gredice dignute na rubovima, tako da salata i blitva rastu u udubljenju, što je dosjetljivo rješenje za zadržati vodu koja ovdje brzo hlapi. Komentiramo kako su naše gredice koncipirane obrnuto, tako da su uzdignute pa da višak vode lakše otječe dublje, a korijen ne trune u vodi. Ovdje je problem manjak, a kod nas višak vode. Uz vrtove su na nekoliko mjesta štandovi na zidu koji odvaja vrtove od pločnika, ljudi staju i kupuju povrće koje raste svega par metara dalje i može se vidjeti gdje i kako se uzgaja. Vrtovi su relativno veliki, svega na pola sata hoda od najužeg centra. Ono što je dojmljivo je da ti vrtovi ne zadovoljavaju samo vlastite potrebe, već kroz cijelu godinu (što omogućava klimatska zona) stvaraju i višak.

Nakon vrtova dolazimo do ulaza u Expo, splet kafića, restorana, izložbe tradicionalnih kuća na otvorenom, koje prikazuju različite graditeljske metode, prilagođene različitim klimatskim uvjetima i načinima života koji postoje u Eritreji. Još jedan brzi pogled u različitost kao kulturno i društveno bogatstvo ove zemlje. Expo je cijeli u šumarku i parkovima, tako da hladovina zove na odmor ispod stabala i šahi đinđibil, čaj s đumbirom, koji se lokalno pije s puno šećera. Taj topli napitak je sjajan u vrućim danima, a šećer nam brzo vraća izgubljenu energiju, iako smo ga stavili 3-4 puta manje nego što je to običaj. Jedno jutro sam uz doručak primjetio da konobarica pomaže starijem čovjeku oko doručka i kad mu je donijela čaj, pitala ga je koliko će žličica šećera, na što je on pokazao prstima četiri…

U sklopu Expoa su izloženi i sovjetski avioni koje su borci srušili u vrijeme revolucije. U drugom dijelu grada postoji groblje tenkova (i druge uništene opreme) koje većina turista posjeti, no nas su više zanimali drugi spomenici pa nismo tamo otišli. Naravno, jasno nam je da to groblje tenkova predstavlja podsjetnik na rat kroz koji je eritrejsko društvo prošlo i da su tu silnu tehniku koje su slali „istok” i „zapad” uništili u borbi za oslobođenje od kolonizatora. Važan je to podsjetnik svim moćnicima svijeta, tehnika lako završi kao staro željezo.

Jedna od zanimljivosti na koju smo to prijepodne naletjeli, posve slučajno, je biciklistička utrka u centru grada. Biciklizam je sastavni dio kulture, ne samo kao svakodnevni prijevoz, jer bicikl je omiljeno prevozno sredstvo, kako za ljude, tako i za teret, već i kao profesionalni sport. Mnogi treniraju, voze ozbiljne trkaće bicikle, u punoj opremi, a rekli su nam da dolaze sportaši iz cijelog svijeta trenirati. Nadmorska visina, manja količina kisika, savladavanje uspona, brojni biciklistički klubovi i takmičenja, sve su to razlozi zašto su u Eritreji brojni vrhunski biciklisti i biciklistkinje. Jedan od najpoznatijih je svakako Biniyam Ghirmay, koji je 2024. godine postao prvi Afrikanac koji je osvojio Tour de France. I brojne druge utrke, naravno, no ovo mu je svakako donijelo svjetsku slavu.

Na utrci su sudjelovale žene i muškarci, čekali smo start, prije kojeg je održana minuta šutnje za poginule (mučenike) i onda je krenula utrka. Nismo ostali gledati svih 54 kruga koje su odvozili oko grada, već smo polako uz trasu utrke pratili kako sve skupa izgleda, fotkali, snimili kratki video jurećih biciklista i publike koja je uzduž trase sve pomno pratila uz sendviče i razne grickalice koje su nudili ulični prodavači. Spoj muzike, druženja uz aveniju ispod gustih krošnji drvoreda, miris hrane i aktivno navijanje kad u grupama prolaze jureći biciklisti, djeca musava od sladoleda koji se topi na suncu, izgledali su kao idealna nedjelja. Kad bi sportski događaji kod nas bili tako opušteni, čovjek bi ih možda koji put i posjetio, više zbog atmosfere i druženja, nego samog sporta.

Massawa

U Massawu krećemo rano. Čekamo šofera u 6:30 ispred pansiona, a na ulici je već prilična vreva, osim ljudi koji razvoze voće i povrće, dosta je ljudi s punim vrećama smeća ispred sebe i u kolicima, čekaju da dođe kamion za odvoz smeća. Otpad je u Asmari kolektivna briga i svatko se mora pobrinuti da svoje smeće donese u 6:30 van i ubaci ga u smetlarski kamion. Tu je i smetlar koji će pomoći ako treba. Kamion staje, vreće se ubacuju, sve ide brzo i nastavlja do sljedećeg križanja. Razgovaramo o tome koliko je kod nas pobune kad se očekuje bilo kakva odgovornost oko zbrinjavanja otpada, a kamoli da se mora izaći u određeno vrijeme i pobrinuti se da tvoje smeće kamion i odveze. Dolazimo iz neodgovornog društva pa nas sve čudi.

Šofer stiže u dogovoreno vrijeme, ukrcavamo se i krećemo na put. Tri sata, možda tri i pol, govori nam, ovisi… Na izlazu iz Asmare prolazimo kroz šumu visokih stabala između kojih gusto rastu brojni kaktusi, toliko gusto da nema šanse da prođeš između njih. Vidjeli smo po gradu da prodaju njihove plodove na štandovima. Nikad nisam vidio toliko kaktusa na jednom mjestu.

Ranojutarnje sunce daje poseban dojam putovanju, visoko smo na planini pa su sjene još duže, a u daljini vidimo da smo visoko iznad razine oblaka, koji se poput mora razlijevaju od planine do planine, koje bi lako zamjenio za otoke u oblacima. Cesta je krivudava, spust i serpentine kreću odmah nakon što smo izašli iz grada, vozimo se relativno polako, vozač trubi prije svake krivine, upozorava vozače iz suprotnog smjera i koga već može biti tamo naprijed. Iz suprotnog smjera dolaze ogromni kamioni koji sjeku krivine, mali autobusi, a sva ta vozila veća od automobila trebaju malo širi luk da savladaju oštre krivine. Drago mi je da ne vozim, za ovo treba posebna vještina i poznavanje uvjeta na cesti.

Drugarica polako osjeća utjecaj vožnje i krivina, tone u sjedalo, spava, pokušava ne povratiti, a Mebrahtu otvara prozor i glasno udiše i izdiše, kao da objašnjava što treba raditi. Ona klima glavom, „biti će dobro”, no obojica je svako toliko provjeravamo, a ona se povremeno uključi u razgovor pa onda opet potone bliže sjedalu. Pričamo o biciklizmu, spomenem da znamo za Binija, a šofer nam na to pusti spotove, pjesme i poeziju koja je nastala u čast ovom biciklisti. Mislim da nigdje u svijetu nisu opjevali biciklizam i bicikliste kao ovdje.

Relativno brzo se spuštamo, nadmorska visina pada, a u ušima osjećam pritisak svakim metrom. Cestu prati i stara pruga koju su sagradili talijani i koja je spajala Asmaru i Massawu. Istu tu prugu su Britanci rastavili i odnijeli nakon što su osvojili Eritreju 1941. godine, a sve kao dio naplate ratne odštete od Italije! Kolonizatori su potjerali kolonizatore i onda opljačkali kolonizirane. Odnijeli su puno više od toga, velik dio industrije, motor koji je pokretao teretnu žičaru između Asmare i Massawe, u to vijeme najduže na svijetu. Pruga uz koju prolazimo podsjeća na prugu kroz Gorski kotar, kameni mostovi, pruga urezana u planine, tuneli… Danas nije u funkciji, osim za neke turističke vožnje, iako je u planu obnova.

Uz cestu vidimo dosta života, na jednom dijelu dominiraju majmuni, cijele grupe i porodice čekaju ili šetaju uz cestu, a na putu nazad ćemo shvatiti i zašto. Neobični prugasti fazani, deve koje brste krošnje i blokiraju pola ceste, poneki pas, tirkizne ptice i tko zna što još, samo što oko ne uspjeva uhvatiti sve. Nemam naviku puno fotografirati, ali ovdje pokušavam fotkati što više, iako je to zapravo malo. Čak pokušavam snimiti video, ali to nikad ne radim pa sve ispada dosta nespretno.

Kako se spuštamo, prolazimo kroz nekoliko različitih krajolika, u dva sata ćemo od planinskih kišnih šuma doći do polupustinjske klime i za još sat vremena biti na Crvenom moru, gdje je temperatura od 35-40 C i visoka vlažnost. No, prije nego se spustimo do „nule” dok smo još u planinama stajemo u mjestu Ghinda na šahi i da protegnemo noge. Rano je, sami smo u kafiću uz cestu, a u mjestu je puno ljudi na ulicama, djeca idu u školu, po cesti prolaze natovarene deve i kola koja vuku magarci. Drugarica govori da će drugi put ići na magarcu jer će tako lakše podnijeti put, a to ostaje lajtmotiv putovanja jer Mebrahtu prihvaća šalu pa onda za sve magarce po putu netko u autu vikne „evo ti prevoza za drugi put!”.

Po putu prolazimo uz nekoliko check pointova na kojima sjedi po par vojnika, no nigdje ne moramo stati. Tek kad se spuštamo u ravnicu, zaustavlja nas čovjek s prslukom, potpiše neki papir koji mu vozač daje, a uz osmijeh i par rečenica nas pozdravi i nastavljamo dalje.

Sad se već vozimo kroz suh kraj, vegetacija se posve promijenila, a onda nailazimo na luk iznad ceste, a Mebrathu govori da je to ulaz u Massawu. U daljini se vide dizalice, nazire se grad. Iako je oblačno, vruće je i puno je vlage u zraku, što samo pojačava osjećaj vrućine.

Brzo prolazimo kroz kopneni dio grada i prelazimo jako dugačak most koji spaja kopno s prvim od dva otoka koji čine administrativni i stari dio Massawe. Na ulazu na otok se nalaze tri tenka koja su tamo stala 1991. godine, kad je EPLF oslobodio Massawu. Sva tri imaju tragove pogotka koji ih je zaustavio, a onaj srednji su zvali commander tank jer je to prvi tenk koji su zarobili 1977. godine i bio je u borbi gotovo do samog kraja rata. Taj podsjetnik na rat je bitan jer je Massawa pretrpjela ogromna razaranja nakon toga. Etiopska vojska je bombardirala grad cijelu godinu bez nekog posebnog cilja, osim da ra razore što je više moguće. U tome je uništeno 50% građevina, a to je očito i danas jer je grad tek djelomično obnovljen, iako su mnoge zgrade dovedene u funkciju. Neke pak stoje kao podsjetnik na to besmisleno razaranje.

Mebrahtu nas vozi u hotel Dahlak, prema njegovoj preporuci, najbolji hotel u Massawi. Ne pitamo puno, već vjerujemo preporuci, a za jednu noć ćemo preživjeti cijenu smještaja koja je iznad onoga što bi naš budžet inače podnio, ali i dalje je povoljnija od onih evropskih. Hotel je impozantan i podsjeća na muzej, u njega su ugrađena stara drvena vrata i prozori, prema rezbarijama i stanju drveta zaključujem da je riječ o stotinama godina starim drvenim elementima spašenim sa starih kuća, kojih je ovdje mnogo. Ručno oslikane pločice sa uglavnom cvjetnim motivima i stakleni mozaici na prozorima i vratima stvaraju igru svjetla i boja, dok slike na zidovima donose priču o povijesti Massawe i brojnim utjecajima iz cijelog svijeta koji su je oblikovali. Dobili smo sobu na prvom katu s terasom koja gleda na stari grad na susjednom otoku i most koji spaja dva otoka i luku.

Nakon kratkog odmora i kave na hotelskoj terasi, krećemo istražiti stari dio grada. Lučki grad, buka utovara i istovara, miris mora i ribarskih mreža koje se suše na obali, a uz luku bombardiranjem napola srušena stara guvernerova rezidencija. Lijepo arhitektonsko zdanje, lavovi kraj ulaza, simboli moći u samoj luci koja je stoljećima spajala ovaj dio Afrike sa svijetom. Ta povezanost je donijela različite utjecaje, od osmanskih do brojnih bliskoistočnih i afričkih, no i evropskih. To je vidljivo u arhitekturi, koja unatoč nanesenoj šteti, priča detaljima i oblicima. Mnogo toga je izgrađeno od koraljnog kamena, poroznog, pa su i neke ulice starog grada poput plaže u koju svakim korakom stopalo nailazi na meki i topli pijesak. Kad dolazimo do vanjskog ruba luke koja se proširuje i nadograđuje (što je jedan od većih projekata obnove), postaje jasno da gledamo u koraljni greben koji u daljini okružuje ovu najsigurniju luku Crvenog mora. Upravo takav status je uvijek imala. Par stotina metara od obale nalazi se nasukani tanker koji polako hrđa i linija kod koje se mirno more pretvara u valove koji se u daljini pjene. Nekoliko koraljnih barijera oko otoka stvaraju zaštitu, ali i opasnost za onoga tko ne zna gdje su široki i sigurni prolazi između njih.

Hodamo ulicama u doba dana kad vrućina sve tjera u hlad, kojeg ne nedostaje, ne samo zbog zgrada, već i brojnih stabala posađenih kroz cijeli grad, u dvorištima, uzduž ulica, tako da u vrućim danima pomognu spustiti temperaturu. Užurbanost i buka luke s jedne strane, odmaranje u hladu i ležaljke posred uskih uličica s druge strane, a na ulicama djeca, uredna u čistim bijelim košuljama, koja se vraćaju iz škole. Naravno, javljaju se i pitaju da im damo kemijsku. Kemijsku? Da, treba im za pisanje pa se odvajam od svog tankog flomastera. Da su pitali novac, rekao bih ne, ali kako odbiti nekoga tko traži olovku?

Obilazimo stare džamije, a navodno je ovdje sagrađena i prva džamija u svijetu. To je priča koju smo čuli nekoliko puta. Muhamed je poslao svoju kćer, zeta i petnaestak ljudi na sigurno nakon što su ga izbacili iz Meke zbog širenja islama. Ovdje se islam počeo širiti u vrijeme svog nastanka u sedmom stoljeću pa je na otoku i prva džamija. Kršćanstvo je došlo tri stoljeća ranije, tako da dvije religije žive jedna uz drugu već četrnaest stoljeća.

Vrućina i umor od puta čine svoje pa odlazimo na još jedan šahi, treba nam odmor i osvježenje. Sjedamo u Massawa City Park Bar, mali park, poput zelenog otočića između mora i starog grada, atmosfera je domaća, lokalci sjede uz čaj, gleda se televizija koja zvrnda u pozadini, a u uglu je koza, na čiju kantu s vodom svako toliko sleti neka vrana i pije. Poneka sleti na televizor i donosi vijesti iz ptičjeg svijeta. Zanimljivo je da smo vidjeli svega par galebova i na stotine crnih vrana, koje su ovdje najčešće ptice. Vrane su ovdje odlični letači, daleko bolje manevriraju i snalaze se u morskim uvjetima, te nose s vjetrom. Preko terase prolaze i mačke, koje se, čini se, odlično slažu s vranama.

Uz čaj dobijamo i čašu hladne vode, čaše se rose na visokoj temperaturi, a mi se malo pogledavamo jer jedna od mjera opreza je da se pije samo flaširana, zatvorena voda. Ipak, odlučili smo popiti vodu, za koju smo zaključili da je desalinizirana morska voda, ima pomalo neobičan okus, kao neke mineralne vode s više magnezija. I nismo pogriješili, dobro nam je došlo takvo osvježenje.

Na zidu bara uočavamo mural koji prikazuje Eritreju, oko koje je broj 9 (što predstavlja 9 etničkih grupa) i na koji je dodana fotografija predsjednika. Fotografirao sam ovaj kolaž, a vlasnici restorana je bilo drago i pitala je znamo li tko je na fotografiji pa sam rekao „Isaias”, a drugarica je dodala „one of the greatest pan africanists”. Bila je ugodno iznenađena jer zapadnjaci uglavnom demoniziraju Eritreju i ulogu koju Isaias ima na rogu Afrike. Sličan mural smo vidjeli i drugdje u gradu, koji obilježava operciju Fenkil, kojom je oslobođena Massawa, a na oba je potpisan Mustofa, koji je ostavio i broj telefona pa ga možete nazvati ako želite mural.

Vrućina i šetnja zahtjevaju popodnevni odmor, a osim toga, čini se da smo mi jedni od nekoliko ljudi koji uopće hodaju u ovo doba dana. Nakon što smo opet skupili snagu, popodne nastavljamo istraživati pa tražimo i mjesto gdje otići jesti. Restorana ne nedostaje, gotovo svaka kuća uz rub starog grada je neki restoran, bar, noćni klub. Jasno je da smo u lučkom gradu koji od luke živi na različite načine,neki rade u luci, drugi oko luke, mornari i radnici moraju negdje jesti i provoditi večeri na obali. Kasno popodne provodimo u zamračenom restoranu Semhar, propuh i zasjenjeni prostori su nužda, hladno lokalno pivo pomaže, a topla juha i tjestenina okrepljuju. Juhu smo naručili na „slijepo”, konobarica nas je pitala hoćemo li juhu, mi smo rekli da hoćemo, sve bez pitanja o čemu je riječ. Dobili smo riblju juhu, a čini se da na ovom putovanju kršimo sva pravila „sigurnosti” oko hrane i pića. Jedan od savjeta je bio da budemo oprezni oko morske hrane, kao neko generalno pravilo putovanja bilo gdje u svijetu.

Prije par dana se u Asmari odvijao tjedan promoviranja nutritivnosti „morske hrane” pa su na tržnici kod ribarnice (koja se nalazi na glavnoj aveniji) pripremali ribu i dijelili je, kao dio kampanje da se u prehranu uvede više morske hrane, koju nemaju običaj jesti u unutrašnjosti. Na desetine ljudi se družilo, sjedilo, stajalo i jelo, promatralo pripremu ribe svaki dan. Vidjeli smo tu manifestaciju, ali nismo htjeli jesti, da ne riskiramo s ribom. U pansionu u kojem smo bili tih dana u Asmari su domaćini kod recepcije večerali ribu s tržnice pa su nas pozvali da se priključimo, a mi smo upravo došli s obline večere pa smo ih nažalost odbili. Oni su samo u čudu pitali “ali riba?!”. Bilo nam je žao zbog toga što odbijamo takvo gostoprimstvo i priliku za druženje, ali nismo mogli ni zinuti. U restoranu u Massawi isto nismo uzeli ribu, što je vjerojatno velika greška, jer riba dolazi iz mora koje je ispred samog restorana. No, unatoč oprezu, dobili smo riblju juhu, koja je bila odlična i, naravno, nikakvih problema nije bilo. Lekcija za drugi put: važno je jesti lokalnu hranu i probati ono što se jede svakodnevno, pogotovo ovdje gdje sve dolazi iz neposredne blizine. Taj oprez oko hrane je ponekad stvarno pretjeran (ok, treba biti razuman, ali ne i u strahu od nepoznatog), a ovdje smo u restoranu na kraju dobili i svježu salatu (koju isto nismo tražili, samo je došla na stol), oko čega također postoji upozorenje jer ne znaš u kakvoj vodi je oprana, no naravno, sve je bilo ok. Drugdje smo jeli raznu lokalnu hranu (više o toj hrani ima u prošlogodišnjem putopisu pa da ovdje ne idem u detalje) i naša razmažena evropska probava je to sasvim dobro podnijela. Mislim, vjerojatno je probava bila šokirana organskim sastojcima i nedostatakom raznih aditiva, te zdravim kombinacijama voća, povrća, žitarica, fermentacijom i drugim dobrim načinima pripreme hrane koji su ovdje uobičajeni.

Kako polako sunce zalazi, tako je na ulici sve više života, i drugi ljudi dolaze u restoran na hranu i piće, roditelji izlaze s djecom u šetnju, a dolaskom mraka se pale brojne lampice i dekorativna rasvjeta, pušta se muzika i to transformira cijeli prostor, pretvarajući ga u beach barove, klubove na otvorenom.

Zalazak sunca u Massawi je pravi spektakl, osim što je izgledao sjajno kroz odškrinut prozor u restoranu, nevjerojatno je koliko je „veliko” sunce u ovom dijelu svijeta, pogotovo kad zalazi. Cijeli taj spektakl je teško uopće dočarati.

Jutarnje sunce nas budi rano, gledam s terase u hotelu i govorim drugarici da sam upravo skužio zašto se Crveno more zove tako. Jutarnje sunce pod oštrim kutom svemu daje crveni ton, a more izgleda kao da je stvarno crvene boje, kao da je i sam zrak crvenkast, sve zgrade i sve što oko zahvaća u toj igri svjetlosti.

Ujutro odlazimo do starog dijela grada u potrazi za doručkom i dok prelazimo most koji spaja otoke, skužimo desetak dječaka raspoređenih uzduž mosta, koji panulaju, neki rukom, neki štapom, ali svi posve fokusirani na ribolov. Jedan od manjih dječaka, možda nekih 5-6 godina, nosi vrećicu punu riba koje izgledaju kao manje barakude ili nešto slično tome. Pokazuje nam ribu, nešto govori, ne razumijemo, a i nemamo što s njegovim ulovom. U moru uz obalu je nevjerojatno puno života, brojne ribe, tek poneka izgleda poznato i slično ribama koje žive u Jadranskom moru, a svega dva-tri metra od obale vidimo ražu kako pliva, što je stvarno rijedak prizor kod nas. Vidimo i ježa, velik je kao oni veći ježevi ovdje, no bodlje su dugačke nekih 20-30 cm! Tek tada skužimo da nismo vidjeli nikoga da se kupa, osim nekoliko klinaca u bazenu, koji je u moru, no ipak je bazen s betonskim zidom. Uz toliko ribe, tko zna što još živi u moru, koraljni grebeni su puni života. Drugarica je umočila ruku u more koje je jako toplo, a čim su detektirale pokret, skupilo se stotinjak manjih riba. Tko zna što bi privuklo plivanje? OK, nećemo se kupati! Iako, da ne dramatiziram previše, u kopnenom dijelu grada nalazi se pješčana plaža gdje se ljudi normalno kupaju. Valjda je samo područje koraljnog grebena iz nekog razloga prostor gdje se ne kupa.

Jutarnja atmosfera u starom gradu je življa, jutro je toplo, no nije prevruće, mali dućani su puni ljudi, obavlja se jutarnja kupovina, svježa peciva su čak i na štandu s novinama, a mi uzimamo banane i vodu, a sve zabavlja ono malo tigrinje koju koristimo. Jedna od prodavačica pita drugaricu zna li arapski, koji je u Massawi nešto zastupljeniji, iako svi govore i engleski i tigrinju. U sjenovitim prolazima sjede ljudi koji piju kavu i čaj, jutarnja druženja su posvuda slična, a ovdje se to odvija prije podnevne vrućine i uvečer kad vrućina popusti. Ritam života prati prirodne procese, koliko god je to moguće. Osim toga, pred kućama su ljudi stvorili prave male zelene oaze koje pružaju sjenu, a drveće i grmlje za par stupnjeva spušta temperaturu.

Polako se pripremamo za odlazak, putem jedan dječak pita da mu damo bananu… OK, hrana je u pitanju, dajemo mu bananu, a on sretan otrči u sporedu ulicu s bananom u ruci, viče nešto, a iz ulice istrči 5-6 drugih klinaca i banane nestaju u par sekundi, a za njima viče netko tko bi im mogao biti tata da nas puste na miru ili već nešto slično pa se brzo vrate u svoju uličicu. Nekako, ne možeš odbiti podijeliti hranu s nekim, a opet, cijelo vrijeme izbjegavamo taj odnos koji kolonizatori grade i „bijelog” čovjeka prikazuju kao dobrotvora koji „dijeli humanitarnu pomoć” i „pomaže”. Protiv smo tog odnosa, humanitarni biznis je dio problema u svijetu pa ni ovdje gdje živimo ne dajemo novac ljudima na cesti, niti podržavamo humanitarni rad i milostinju, što samo produbljuje socijalne razlike i druge probleme. Ovo su bili klinci, a dobijen slatkiš ili voćka su nas sve veselili kad smo bili djeca. Pred tim je lako popustiti, djeca su to.

Mebrahtu dolazi po nas u dogovoreno vrijeme, vrijeme je za povratak. Prepričavamo dojmove iz Massawe, a pitali smo ga i za neki spomenik koji prikazuje eritrejske borce, vidjeli smo to negdje na internetu, ali je na kopnu, negdje u Massawi. Govori nam da je to daleko, a i što će nam spomenik pa svi u Eritreji su borci! Smijemo se i prihvaćamo taj argument, idemo na put.

Put prolazi u razgovoru, pričamo o svemu, svjetskoj politici, ratu u Jugoslaviji: privatizaciji i društvenoj nepravdi, etničkim podjelama i nacionalizmu, urušavanju zdravstva i stambene politike… Pažljivo sluša, postavlja pitanja i na kraju komentira „morate se boriti!”. Druže, izgleda da su te bitke u Evropi davno izgubljene, nekad je možda i bilo nade da se nešto promijeni, ali sad gotovo da i nema neke perspektive za bolju budućnost. Ne znam koliko smo jasno objasnili situaciju, teško je zamisliti besperspektivnost evropskog konteksta kad živiš u društvu koje se vlastitim snagama izborilo protiv kolonizacije pomognute od strane najvećih svjetskih sila i danas uspješno pruža otpor neokolonijalnim pritiscima i procesima. To je ono što smo htjeli vidjeti iz prve ruke, zanimalo nas je kako živite, što je ono što se ne probija kroz „zapadnu” propagandu, i sad sve izgleda stvarnije, objasnili smo mu ukratko svoju motivaciju da dođemo u Eritreju. Nismo baš klasični turisti.

Put nas vodi sve više u planine, vedar je dan, nema oblaka i sad pogled na sve strane daje pravi dojam planina i dolina koje ih presjecaju, u daljini brane, po padinama terasirana zemlja i mlada stabla, a što se više penjemo, šuma postaje gušća i vegetacija se mijenja svakim novim kilometrom. Mebrahtu pažljivo usporava kad god vidi nešto što bi nam moglo biti zanimljivo, fotkam deve, ptice i drugo što privlači pogled, a onda nas pita želimo li da nas proveze kroz centar Ghinde pa da malo vidimo grad, jer bi inače prošli obilaznicom. Naravno, sve hoćemo vidjeti, u gradu je puno ljudi na ulici, djeca u školskim uniformama, svježe voće i povrće se nudi kraj ceste, barovi i restorani, magarci vuku natovarena kola, deve nose teret jedna za drugom… Naš šofer je poput turističkog vodiča, pazi da nešto ne propustimo.

Nastavljamo dalje uz planine i u jednom trenutku kreće uzbuđenje u autu, ispred nas su dva kamiona, a uz cestu cijele obitelji pavijana koji opušteno čekaju da im nešto bace, a iz kamiona lete banane, kore i cijele voćke, puna vrećica peciva, a drugarica izbacuje bunt banana i neke grickalice. Lijepo je vidjeti suživot pun poštovanja ljudi i majmuna, a ne jadne i zatvorene daleke rođake u zoološkim vrtovima.

Na putu do Asmare šofer staje na vojnim punktovima, nitko nas ne pregledava, ne traže dokumente, samo su kratko bacili pogled i na svim punktovima nam mašu da nastavimo dalje. Na par mjesta niti ne ustaju, samo uz osmijeh mahnu „vozi dalje!”. Za prostor koji je toliko dugo živio u stanju „ni rata, ni mira”, čini mi se sve dosta opušteno.

Iz suprotnog smjera ogromnom brzinom se spuštaju biciklisti na sportskim biciklima u punoj opremi, treniraju, ovo je lakši dio, spust, a onda nazad do Asmare uzbrdo.

Opet Asmara

Ulazimo u grad i opet smo u gradskoj vrevi, prometna gužva, ljudi, tek jedan dan nas nije bilo, ali kao da smo se vratili nakon tjedan dana, puno je dojmova. Jedna od promjena koje smo primjetili u Asmari u odnosu na prošlu godinu je to da ima više automobilskog prometa. I dalje je puno biciklista, no automobila je svakako više na cesti, što nas ne veseli previše zbog samih automobila, ali govori o standardu života, uvjeti se mijenjaju, lakše je priuštiti si „luksuz” vožnje.

U kratkom razdoblju od godinu dana, dosta toga se promijenilo da čak i mi koji smo tek površinski vidjeli kako se ovdje živi, možemo vidjeti neke promjene. Osim što se više vozi automobili, na sve strane se odvijaju komunalni radovi, postavljaju se vodovodne cijevi, kopaju kanali, popravljaju se pločnici, posađena su mlada stabla i palme… Na glavnoj aveniji grupa radnika je izbila stare i potrgane podne ploče, a onda je grupa radnica zadivljujućom brzinom očistila one čitave, pripremila podlogu i uzidala nove ploče. To se sve odvilo daleko brže nego što slični radovi traju u Zagrebu, a pločnik je već sutra bio prohodan i otvoren za korištenje.

Činilo nam se da generalno ima više trgovina, da je tržnica još punija proizvoda i da je raspon onoga što se nudi još raznovrsniji nego prije godinu dana, iako ničega ni tada nije nedostajalo. Osim vode, za koju sam već spomenuo da je dosta jeftinija, i voće koje smo kupovali je bilo nešto jeftinije. Pretpostavljam da se iz toga može zaključiti da je sve dostupnije i da se vide poboljšanja u svakodnevnom životu.

Ostalo nam je još par dana za šetnje pa odlazimo do gradskog groblja, koje je podijeljeno u nekoliko dijelova, na uzvišenju blizu centra grada, možda nekih pola sata hoda od najužeg centra. Prošle godine je groblje bilo zatvoreno pa smo samo bacili pogled izvana, a ovaj put nas stariji čovjek na ulazu pozdravlja i pokazuje nam da slobodno uđemo. Prvo smo ušli u talijansko groblje, koje se trenutno preuređuje, obnavljaju se putevi i spomenici, popravljaju mauzoleji… Talijani su prvi put došli u Eritreju sredinom 19. stoljeća, a 1890ih su je formalno kolonizirali i tako nastaje Talijanska Eritreja. Gotovo 150 godina kasnije, ostala je arhitektura grada i lijepo groblje svih klasa i društvenih slojeva, od vojnika do oficira, od radnika do bogatih gazda, svaki grob priča neku priču u kratkim crtama, nadgrobnim spomenicima i ostalom pratećom opremom. Vojni dio je pun grobova, ginulo se i umiralo 50 godina u Eritreji, a nakon što Britanci preuzimaju koloniju, talijansko stanovništvo (kojeg je bilo više desetina tisuća), ostaje živjeti u Asmari, pa su neki grobovi i iz kasnog dvadesetog stoljeća, sve do današnjih dana. Obilazimo groblje, čitamo nadgrobne spomenike, imena, slažemo neku priču, a onda nekoliko spomenika odskače. Najviše nas oduševljava ogroman kameni blok na kojem samo piše „mamma”, a iznad je manja mamina fotografija, koji kao da odaje počast svim talijanskim matrijarsima. Pažnju privlače mramorne skulpture koje su kontrast jednostavnim metalnim križevima za sirotinju. Tu su i mauzoleji, prave male kuće.

Izlazimo iz tog dijela groblja i odlazimo do dijela gdje su pokopani mučenici (borci) iz niza ratova kroz koje je Eritreja prošla. Jednostavni grobovi, poredani u redove i grupirani tako da su na stotine iz istog mjeseca i godine, kao da pišu priču o bitkama koje su odnijele te živote. Stotine i tisuće nadgrobnih ploča. Okidam jednu fotografiju kroz ogradu, toliko je života otišlo u nepovrat, i eritrejsko društvo im odaje počast u svakodnevnom životu, a ne samo spomenicima.

Nakon groblja odlazimo do muzeja, koji se nalazi par blokova dalje, govore nam da danas nisu otvoreni jer preuređuju i rade na novom postavu, ali ako dođemo sutra dobiti ćemo posebnu turu po muzeju. Vidimo se sutra!

Doručkujemo i odmah krećemo prema muzeju, ima 20 minuta hoda do tamo, bolje je dok sunce nije visoko, a i da imamo više vremena za razgledavanje. Ulazimo unutra, ali ništa od toga, kažu da ne rade još tri dana, odužilo se postavljanje svega pa dođite u ponedjeljak… Ali mi odlazimo za dva dana… Nema veze, ubacujemo novac u kutiju za donacije (ulaz je besplatan), i odlazimo, ali onda čovjek istrčava za nama i zove nas nazad „dođite, radna je atmosfera, ali ću vas svejedno provesti kroz ovo što ima!”. Pokušali smo odbiti, no govore nam da nas neće pustiti da odemo, a bez da vidimo muzej. OK, bili smo prošle godine, no s drugim vodičem, a sad malo utvrđujemo znanje i čujemo neke druge perspektive. U samom procesu preuređenja vidi se bolja organizacija prostorija i više eksponata, tako da saznajemo neke nove detalje, a naš vodič zna ponešto i o historiji prostora s kojeg dolazimo i povlači neke paralele. Ipak, ljudi imaju posla, ne želimo ga previše zadržavati pa tura ide brže bez previše naših intervencija, pitanja i priče. Svi sudjeluju u održavanju postava, dok prolazimo kroz različite prostorije, preslaguju postav, mijenjaju natpise, ponešto ide na restauraciju i konzervaciju, usput nam objašnjava naš vodič.

Odlazimo još jednom do Expoa, želimo malo bolje proučiti vrtove koji su po putu, a i lijepo je sjesti u tom parku, popiti čaj i malo srediti dojmove. Puno toga smo vidjeli, razgovaramo puno o svemu i povlačimo paralele, dio svijeta iz kojeg smo došli daleko je drugačije društveno uređen od ovoga gdje smo sad. Sve se čini pomalo nestvarno, no tu je, pred nama. Ljudi žive dobro, vidiš to po svakodnevnim detaljima, sitnicama, odjeći, načinu života, a „zapadne” sankcije jedan su od glavnih razloga nekih od problema s kojima se ovo društvo suočava. Srećom, naučili su nositi se i s gorim situacijama, tako da samoodrživost, otpornost i ustrajnost nisu tek parole, već način života. To sa sankcijama je odraz „zapadnog” licemjernog odnosa prema Africi, ali i svijetu uopće. Eritreji se zamjera to što ne žele pristati na sve uvjete koje im postavljaju i pustiti krupni zapadni biznis da im određuje kako će živjeti i proizvoditi. Zamjera im se izostanak parlamentarne demokracije, iako se u svakodnevnom životu može vidjeti više slobode i otvorenosti nego na „zapadu”, gdje je razina totalitarizma sve veća i gdje se o mnogim pitanjima ne može razgovarati, cenzura i autocenzura su dio svakodnevice, internet je prostor dezinformacija, manipulacije i kontrole, dok se rat i zločini u ime „zapadnih” interesa opravdavaju na sve načine. U odnosu prema drugima afričkim zemljama, koje su otvorene za sve uvjete koje postavlja „zapad” u svom neokolonijalnom pristupu, poput Kenije ili Nigerije, ne postoje sankcije, iako u tim zemljama ubijaju prosvjednike (recimo, u Keniji je na prosvjedima u godinu dana ubijeno 60 ljudi), policija muči i ubija ljude u zatvorima. Sjetimo se samo smaknuća počinjenih u Nigeriji u devedestima, kada su zbog korporacije Shell obješeni borci protiv korumpirane vlasti i kapitalističke pohlepe i iskorištavanja.

Ogromna je nepravda to što se radi eritrejskom društvu, no, već zbog same činjenice da ih posljednjih par godina ne napadaju vojno (unatoč političkim pristiscima i prijetnjama), očito je da mogu više sredstava usmjeriti u razvojne projekte. Za to im čak i UN daje priznanje. Kažem „čak” jer je UN ipak interesna organizacija u kojoj dominiraju interesi velikih sila, a razina korupcije i utjecaja raznih „humanitarnih biznisa” je ono što tu organizaciju čini dijelom problema, a ne rješenjem. Naravno, kao i u svim masovnim organizacijama, na terenu se pronađu pojedinci_ke, koji unatoč tome da rade za jednu takvu organizaciju, mogu pomoći oko nekih konkretnih problema u lokalnim zajednicama. No to se događa unatoč, a ne zahvaljujući samom UN-u.

Napuštamo hlad Expoa i krećemo prema gradu ulicom koja nam se čini „prečacem”, a nismo još bili u tom kvartu koji je odmah osvojio drugaricu zbog lijepog rasadnika u koji smo morali svratiti, a drugarica se jedva suzdržala da nešto ne kupi! Naime, nigdje u svijetu nije moguće nositi živo bilje koje nema „pasoš”, a ovdje je toliko toga što izgleda zanimljivo i drugačije, iako je puno toga što su kolonizatorski „lovci na bilje” već davno donijeli u Evropu i raširili kroz hortikulturu.

Lovimo hlad u drvoredu koji prati ovu široku ulicu, a s lijeve strane se otvara pogled u ulicu na vrhu koje vidimo spomenik, dvoje boraca, raširene ruke… Skrećemo prema gore, moramo to vidjeti, a kako prilazimo, sve dobija oblik. Odmah mi je jasno da je riječ o vojnoj arhitekturi, izgleda kao ulaz u vojarnu, ali je danas otvorena ulica, ostala je samo porta i stražarnica na kojoj su postavljeni kipovi boraca, a sama porta je oslikana motivima iz revolucije i onoga što je došlo nakon. To je Denden Camp, danas prostor u kojem žive veterani, a unutar kompleksa se nalazi i veteranska bolnica. To je sjajna transformacija američke vojne baze Kagnew Station, koja se tamo nalazila u vrijeme etiopske vlasti.

Detaljno fotografiramo kipove i oslikanu portu, dosta ljudi prolazi, gledaju što radimo, a jedan stariji čovjek nam preko ceste dovikuje i objašnjava da su to eritrejski borci. Sjetio sam se razgovora u Massawi pa mu odgovorim da znam, „svi u Eritreji su borci”. Ugodno je iznenađen odgovorom, a mi nakon kratkog razgledavanja prvog dijela naselja, krećemo dalje prema gradu. Nema smisla previše viriti po kućama i prostoru gdje ljudi žive, nepristojno je i previše zadire u životini prostor. Gledali smo previše turističkih videa koji to rade, uglavnom „zapadnjaci” koji pokušavaju napraviti najviralniji video na svijetu, gnjave ljude, pitaju svakoga na ulici kako se zove, snimaju djecu i gnjave ih pitanjima, potkupljuju sitnicama, ulaze u restorane, kafiće i druge javne prostore s upaljenim kamerama, ne daju ljudima mira dok piju kavu ili ručaju, i ponašaju se kao da je najnormalnije sve snimati. To ne radimo ni inače, a pogotovo negdje gdje ni ne poznajemo kulturu dovoljno da bi uopće znali što je primjereno, a što ne. U najmanju ruku je nepristojno svima gurati kameru u lice, bez da barem pitaš da li je ok da fotkaš ili snimaš. Sve smo uvijek pitali, malo tko je odbio ili rekao ne, a jednom nas je čovjek u čudu pitao „zašto tražite dopuštenje, ovdje sve možete snimati!?” Naravno, mogli bi i tako, no ni sam ne volim kad netko izvadi mobitel i krene snimati bez pitanja. Koliko mi je taj svijet u kojem se svaki najbesmisleniji trenutak snima i bilježi nešto strano, vjerojatno govori i niz loših pokušaja da snimim video na ulicama Asmare ili Massawe, kadar bježi, kamera se miče prebrzo da se bilo što jasno vidi, a o pričanju u pozadini da ne govorim… Bumerski video radovi, jer drugačije ni ne znam. Ipak, video daje kakav-takav dojam prostora, šušura i života pa sam morao pokušati.

Šetnja se odužila, a putem slučajno naletimo na slastičarnu The Red Oven Pastry pa ulazimo unutra po nešto slatko, treba nam brza nadopuna energije. Velika krafna, prerezana i punjena kremom od vanilije izgleda odlično, a prodavačica nam sugerira da ne uzmemo dvije, već nam nudi nešto što se zove boksenia. OK, može, da probamo i to! Tijesto negdje između lisnatog i princes krafne, mliječno kremasto punjenje i preljev od čokolade, prhko, kremasto i ne preslatko. Inače, većina kolača ima daleko manje šećera nego u Evropi, rekao bih u pola manje, ako ne i više. Slastičarne su na svakom koraku, ima ih baš puno (čini se više nego prije), a ljudi uzimaju cijele pakete kolača i nose kući. Tek kad probaš kolače, shvatiš da to i nije baš nezdrava navika, jer je količina šećera daleko manja, a svi su stvarno kvalitetno napravljeni i bez obzira na to, cijene su pristupačne, tako da je lako uzeti više komada. Kod vrsta kolača koji se prodaju vidljiv je snažan utjecaj talijanskih slastičarni, ali, naravno, kao i sa svom hranom i ovdje postoji ertirejski twist, već ovisno kako kod kojeg kolača.

Odlazak se brzo približava pa još jednom prolazimo kroz ulice oko katedrale i tržnice, tamo su štandovi sa suvenirima, kupujemo sitne poklone, kavu („uzmite ovu, ta je kvalitetnija, iz Sudana!”), a onda nas ugodno iznenadi sajam na pločnicima koji podsjeća na zagrebački Hrelić (znam, tako se samo kolokvijalno zove), na kojem se prodaje i puno knjiga. Zanimljivo je da ovdje postoje „sektori” pa se u pojedinim dijelovima sajma prodaju slične skupine stvari. Sve knjige su na jednom mjestu, duž ulice, drugdje je alat, itd.

Na ulici nam dva dječaka od nekih 11-12 godina dovikuju i pokazuju zastavu koju su napravili na pločniku od sakupljenih metalnih čepova. Boje su poslagane kao eritrejska zastava i uz nju je datum 24. maj, dane neovisnosti. Fotkam njihov rad pa im onda govorim (na engleskom, naravno) „a sad jedna s umjetnicima!”, na što ponosno poziraju kraj svog umjetničkog djela na cesti. Dajemo im nešto nakfi da se počaste, a oni odmah dijele „zaradu”. Trud i rad treba pohvaliti i nagraditi.

U tom tonu napuštamo Asmaru koja se priprema za proslavu dana neovisnosti.

Bumerski video za kraj, najbolje što smo znali snimiti i montirati, prvi put ikad, vidi se, a i nije da volimo snimati 🙂

Video preporuka

African Stream je odličan izvor informacija o Africi, a ovaj prilog iz Eritreje je snimljen prošle godine, isti tjedan kad smo bili tamo i vjerojatno bi i mi prikazali Asmaru na taj način kad bi znali snimiti takav video 🙂

Foto galerija Asmara

Foto galerija Massawa