Jutarnja kafa, čitam vijesti iz Afrike, s frendom pretresam zaboravljenu jugoslavensku nesvrtanost i tim putem dolazimo i do teme brisanja ulice kongoanskog revolucionara Patricea Lumumbe u Zagrebu. Nema. Kao i brojni antifašistički nazivi, ni antikolonijalistički nisu podobni. Jedina smjernica hrvatske vanjske politike (osim standardnog ulizivanja amerima, Vatikanu i zapadnim demokršćanskim strankama) svodi se na ponavljano: “Nismo mi nesvrstani”. U prijevodu; neokolonijalna priča sad drma svijetom, a Hrvatska je već 30 godina ponosna američka kolonija u konkurentskom odnosu s Afrikom, i njena vanjska politika svodi se na više para za nas, manje za Afriku. Jugoslavensku antikolonijalnu poziciju i zalaganje za mir u svijetu unutar nesvrstanih desničari koji drmaju smatraju najvećom ljagom hrvatske povijesti. Sve u skladu s dugoročnom propagandom apsolutnog demoniziranja i prekrajanja povijesti u kojoj sve ono što je bilo dobro puno opasnije od onog što nije pa se samim time valjda mora više demonizirati…

I tako ja, da presječem taj “same old, same old” začarani krug misli, krenem onako malo uz kafendisanje istraživati dostupnost literature o odnosima Konga i Jugoslavije. Slučajno nabasam na UN-ovoj službenoj stranici na članak njihovog predstavnika u Kongu Briana Urquharta pod nazivom “Character sketches: Lumumba”. Iskreno se ušokiram eksplozijom kolonijalističkog omalovažavanja Lumumbe i svih njegovih suradnika. Sažetak: budala je mislio da se uistinu može osloboditi kolonizatora i svima nam napravio posla. Evo što piše o njegovim suradnicima:

“Some said he was on drugs, others that he was being manipulated by the disreputable cabal of self-appointed foreign advisers who had attached themselves to him. These included a Guinean courtesan (Madame Blouin), a Yugoslav quack, a super-radical French expatriate, and a crazy Ghanaian ambassador. “

Zastajem posebno kod “Yugoslav quack”. Mislim se, baja se nije udostojio napisati ime i prezime, kao ni od drugih dvoje, a heroinu panafričkog pokreta sveo na kurtizanu… Bezimeni super-radical French expatriate je inače anarhist Serge Michel, koji je bio Lumumbin savjetnik za štampu, a povjerenje oslobodilačkih pokreta Afrike zaslužio je svojim bezrezervnim angažmanom u alžirskom antikolonijalnom otporu i tada dolazi s preporukama iz Alžira i Jugoslavije. Traganje za širom pričom crazy Ghanian ambasadora je još u tijeku… Kopka me tko je to od jugoslavena bio na terenu u Kongu. Zamolim frenda da pita neke ljude koji se bave nesvrstanima, ne znaju. Jedan kaže možda je greška. Vrag mi ne da mira, tražim na netu imena ambasadora, prelistavam sve dostupne knjige o nesvrstanima i Africi.

I napokon trag! Dušan Vejnović u svom predgovoru za knjigu Afrički nacionalizam piše kako je sredinom 1960. godine poslan u Kairo kao savjetnik ambasadora Rate Dugonjića za nacionalnooslobodilačke pokrete. Yes! Pokušavam uguglati Vejnovića… Hrvatski biografski leksikon ga uopće nema iako je čovjek rođen u Hrvatskoj, napisao dvije knjige o Africi, bio ambasador u Alžiru i direktor političke škole (usput otkrivam kako je to pravilo, a ne greška jer je isti slučaj s većinom osoba koje su se ozbiljno bavile Afrikom). Nema ga ni wikipedija. Nalazim nešto malo o njemu u dokumentiranjima Tvrtka Jakovine, ostalo su neke reference na knjige i osmrtnica.

Ne odustajem, kopam po antikvarijatima, u jednom nailazim na naslov samizdata Kninski partizan Dušan Vejnović, knjigu koje nema nigdje u knjižnicima. Zastaje mi dah, je li to taj? Otvaram i u sadržaju vidim Afriku. Tooo! Knjiga je u tri dijela i autor ju nije stigao urediti, ali je neprocjenjivo svjedočenje uspjeha i neuspjeha vanjske i unutarnje politike Jugoslavije gledano kroz oči razočaranog komuniste. Kroz cijelu priču se provlači manjak uvjerenih kadrova u svim republikama i stalno natezanje s brojnijim oportunim kadrom u svim republikama koji je svaki vukao na svoju stranu.

Naravno ne čitam linearno, prvo Afrika. S puno poštovanja piše o akterima antikolonijalnih pokreta, među kojima kao dobrog prijatelja ističe Pio Gama Pintoa, jednog od najintimnijih prijatelja Reubena Kamangu i kao najzanimljiviju personu Michel Aflaka. Imao se prilike susresti i s Patriceom Lumumbom, Nelsonom Mandelom, Mariom de Andredeom, Kenethom Kaundom, I. M. Bkoke Munankaom, Abdurahmanom Hagi Muminom, Kamen Sakesom… Koliko su ti odnosi bili prijateljski govori što su mu pri završetku mandata u Kairu svih 14 predstavništava ureda nacionalnooslobodilačkih pokreta Afrike organizirala oproštajnu večeru na kojoj Reuben Chitandika Kamanga održao govor na kojem je rekao da je Dušan Vejnović jedini diplomat u Kairu koji nije pokušao vrbovati ni jednog od njih, i da oni jesu i bit će prijatelji Jugoslavije.

Nažalost, većina tih događaja i susreta opisana je samo u crticama, a zaslužuju posebnu knjigu.

Ali i bez toga se da sklepati kakva-takva slika. Dakle, Vejnovićeva priča u ambasadi u Kairu, koja je tada jedna od najvećih jugoslavenskih ambasada i Meka afričkih nacionalnooslobodilačkih pokreta, traje 3 godine (od sredine 1960. do 1963). Piše kako je mjesto savjetnika za suradnju s nacionalnooslobodilačkim pokretima u Africi otvorio ambasador Ratomir Dugonjić uz podršku Veljka Vlahovića, koji je preporučio Vejnovića, a Dugonjić odabrao, jer ga je Vlahović opisao kao osobu koja razmišlja svojom glavom i ne boji se suprotstaviti autoritetima za razliku od još jedne ponuđene poslušnije opcije. Time nastavlja i jača politiku suradnje koju je prije njega utabao ambasador Josip Đerđa postavši prijatelj i savjetnik brojnih lidera oslobodilačkih pokreta. I eto ga na! Potraga se sužava, nameće se pitanje tko je od njih trojice zaslužio titulu yugoslav quack? A možda su bila i sva trojica… Sranje, Đerđa i Dugonjić nisu napisali memoare.

Što se Lumumbe tiče, Vejnović ističe kako je s njim razgovarao samo jednom do dugo u noć u Gvineji, ali o detaljima razgovora ne piše. Za vrijeme vladavine Lumumbinog protivnika i belgijskog saveznika, Moisea Čombea (1960-1963) u Katangi (pokrajina u Kongu) uspijeva ilegalno ući u Kongo, ali na kratko, a na povratku čita kao agencijsku vijest da je Čombe za njega “opasnog komunističkog agitatora”, živog ili mrtvog, raspisao novčanu nagradu od 25 000 dolara. Piše i kako je jugoslavenska vlada preuzela brigu o uzdržavanju Lumumbine žene i djece koji su emigrirali u Kairo. Vejnović im je nosio mjesečnu pomoć i pomagao u raznim drugim stvarima.

To pokazuje da je komunikacija s oslobodilačkim pokretima postojala na svim razinama, i u Kairu i na terenu.

U Kairu su vrata Vejnovićevog ureda i doma bila otvorena svim predstavnicima nacionalnooslobodilačkih pokreta, što nije bio slučaj i s tadašnjom tajnom službom Jugoslavije unutar ambasade, s kojom se oštro sukobljava jer je htjela vrbovati špijune i rasistički potcjenjivala oslobodilačke pokrete. Spominje kao kamen spoticanja i usporenost izrazito birokratiziranog aparata Jugoslavije koji otežava efikasnost ambasade.

Osim podrške oslobodilačkim pokretima u Kairu važnost te iste podrške ne zaostaje na terenu što dobro ilustrira i zadatak ilegalnog ulaska u Keniju, gdje Britanci pucaju na Vejnovića i Jožu Smolu, a Vejnovića u bijegu spašava Mau Mau pokret, odnosno “Armija zemlje i slobode”, koja je imala dva generala prozvana Tito i Kina.

Bitno je još istaknuti kako razvijanje ozbiljnije suradnja s oslobodilačkim pokretima počinje zapravo 1958. godine, prije osnivanja nesvrstanih, u vrijeme pokušaja izolacije Jugoslavije od strane istočnog bloka, sudjelovanjem Dušana Vejnovića (politički radnik u međunarodnoj komisiji CK partije i Saveznog odbora Socijalističkog saveza Jugoslavije) i Mile Vitorovića (direktor Borbe) na prvoj panafričkoj konferenciji u Accri, a uz to obuhvaća i tromjesečno putovanje po Africi. Tada Vejnović od CK SKJ biva zadužen i za financijska sredstva pomoći nacionaloslobodilačkim pokretima, kojima on ukazuje puno povjerenje netražeći pisane potvrde od revolucionara, zbog čega zamalo nagrabusi od birokratkog sistema Jugoslavije…

I za kraj… da ostavimo stvari otvorene za pronalaženje i drugih Yugoslav quackova. Postoji još jedna mogućnost za rješavanje ovog misterija. Ghost story iliti neznani revolucionar. Vejnović u svojim crticama o Africi opisuje kako mu na prijemu za učesnike druge Panafričke konferencije 1962. u Moshiju neočekivano prilazi doktor iz Jugoslavije koji tamo već 30 godina doktoriše i usput mu sasvim slučajno spašava život od smrtonosnog ugriza pauka, bdijući nad njim cijelu noć. Imena se ne sjeća, osim da je bio iz Rijeke. Možda je i u Kongu bio neki doktor revolucionar u svom aranžmanu?

Sve u svemu, diletantska istraživanja uz kafu otvorila su inspirativan svijet brojnih jugoslavenskih novinara i diplomata koji zadovoljavaju profil Yugoslav quack svojim antikolonijalnim angažmanom i što samo znači da sigurno nije bio samo jedan na terenu.

Korištena literatura:

Brian Urquhart Character sketches: Lumumba (čitano u rujnu 2024)

https://news.un.org/en/spotlight/patrice-lumumba-brian-urquhart

Afrički nacionalizam, Dušan Vejnović, Naprijed, Zagreb 1972.

Afrička revolucija, Dušan Vejnović, Školska knjiga, Zagreb 1981.

Kninski partizan Dušan Vejnović 1-3, vlastita naklada, Vrsar (?) 2014 (?)

Afrika, Zdravko Pečar, Naprijed, Zagreb, 1964.

Intervju s Dušanom Vejnovićem, Radio Zagreb, razgovor vodila Branka Jelić, 1979.