U životu obično posve svakodnevni i sitni detalji pobude interes za nekim temama ili prostorima o kojima znamo malo ili ništa. Tako je dokumentarac o nekoliko afričkih zemalja, u sklopu emisije “Reporteri”, uključivao i nekoliko minuta o Eritreji. Kratak prilog, razgovor o obnovi zemlje koja se odlučila na obnovu pomoću vlastitih znanja i vještina, s dostupnim resursima i uz suradnički odnos sa svima koji neće nametati svoje uvjete, već će se odvijati na obostranu korist i zadovoljstvo. Poučeni tuđim iskustvima i onim što je došlo nakon borbi za oslobođenje od kolonijalne vlasti u drugim afričkim zemljama, odlučili su ne sklapati dogovore s MMF-om i Svjetskom bankom, institucijama koje su mnoge povukle u zatvoreni krug dužničkog ropstva i ovisnost o humanitarnoj pomoći. Ta kratka priča, u kojoj je u par rečenica predstavljena obnova pruge i parnih lokomotiva (jer drugo u tom trenutku nisu imali na raspolaganju), odlučnost da se ne pristane na ucjene globalnog režima i posve skroman ured u kojem se o ovim temama razgovara, bili su sasvim dovoljni da pobude interes za zemljom koja očito odskače od uobičajenog.

Sudjelovali smo u raznim akcijama i demonstracijama protiv globalnih moćnika, korporacija, kapitalizma. raznih imperijalizama, no ovo nije bio samo politički manifest protiv globalne dominacije imperijalnih sila, već konkretan plan obnove infrastrukture i društvene izgradnje. Kako je došlo do toga, nismo znali. Malo tko ovdje zna za Eritreju, još manje o povijesti zemlje, dugoj antikolonijalnoj borbi i suvremenim nastojanjima da se oporavi od cijelog stoljeća kolonijalne vlasti, ali i stanja “ni rata ni mira”, kako to sami nazivaju, a koje se nastavilo do današnjih dana zbog graničnih sukoba s Etiopijom i uopće nestabilnosti Roga Afrike.

Na internetu je gotovo nemoguće na prvu pronaći suvisle informacije o toj zemlji, prvo što se pojavi je “to je Sjeverna Koreja Afrike”. Tek dubljim kopanjem i traženjem, ali i kroz brojne knjige o antikolonijalnoj borbi, revoluciji i povijesti zemlje, polako se stvara jasnija slika, inače duboko zamagljena zapadnjačkom propagandom i napadima zbog “neposlušnosti” Eritreje. Duga je to priča za jedan putopis, no na kraju ovog putopisa ćeš pronaći popis literature koju vrijedi pročitati za više detalja o mnogim pitanjima vezanim uz Eritreju, iako će se ponešto od toga provući i kroz sam putopis.

***

Odlučili smo otići na put, posjetiti Eritreju, vidjeti kako izgleda svakodnevni život, kakva je hrana, kakva je kava tamo gdje su je ljudi prvi put pili, arhitektura, mirisi, vrućina i sve ono što čini jedan prostor specifičnim. Većina ljudi kojima smo spomenuli da planiramo otići u Eritreju je reagirala kao da idemo u “srce tame”, međutim, to je daleko od istine.

Pripreme su bile detaljne. Trebalo se informirati o svemu, gdje ići, kako putovati, gdje se smjestiti, kakav je proces dobijanja vize i ostale tehnikalije. Sve se pokazalo relativno jednostavnim, a stvar je olakšalo to što smo dovoljno stari da nismo očekivali kako će sve biti moguće odraditi online, jer zemlja je pod sankcijama i, iako ima interneta, rezervacije i komunikacija preko interneta je sporija od, zamisli samo, telefona i telefonskih dogovora! Prvo je trebalo dobiti vizu, a nakon toga organizirati put i smještaj. Proces izdavanja vize (unutar EU ima nekoliko ambasada) je jednostavan, no čeka se duže na odobravanje vize. Kad je viza odobrena, sve ide brzo.

Traženje smještaja je bilo također jednostavno, jer u Asmari (glavnom gradu) na svakom uglu ima pansion ili hotel. Čini se da opcija ima više nego u Zagrebu, no u Asmari turizam i rentijerska ekonomija nisu digli cijene najma i nekretnina toliko da nitko više ni ne može živjeti u gradu, kao što je to slučaj u mnogim gradovima na jadranskoj obali. Turizam uništava život i stvara gradove duhova. Srećom, Asmara je daleko od toga i nadajmo se da će naučiti na tuđem iskustvu i izbjeći takav scenarij. Smještaja ima raznih, od onih skupljih, do jeftinijih, za što smo se mi odlučili. Pansion Concord, centar grada, odmah iza prekrasnog kina Impero. Nakon brzog telefonskog dogovora, sve je bilo potvrđeno, a u pansionu su nam rekli samo da nazovemo dan prije dolaska i potvrdimo da stižemo prema dogovoru. Ovo iskustvo je zapravo dosta bitno za cijelu priču, jer dogovor i pošten odnos su nešto što će obilježiti ostatak puta.

Letimo iz Zagreba za Istanbul, tamo provodimo šest sati na jednom od najvećih i najskupljih aerodroma, voda, kava, hrana, na sve odlazi budžet koji bi inače potrošili u par dana, a ne za jedan mikro obrok. WC je daleko čišći i uredniji nego, recimo, na aerodromu Heathrow, što je bilo pravo iznenađenje u tolikom protoku ljudi. Čovjeka vesele takve stvari na putu, kao i čučavac, najhigijenskiji oblik javnog WC-a!

Užurbanost, ljudi iz cijelog svijeta, svakih par minuta avioni polijeću, slijeću, ljudi jure po aerodromu, leže praznih pogleda na foteljama ili po kafićima, izbezumljeni od puta, nespavanja, vremenskih razlika i loše hrane. Turizam je mučenje, ali su fotke na društvenim mrežama uvijek vesele i privlače lajkove.

Ne fotografiramo, samo upijamo dojmove, kojih je već sad puno, a mnoštvo svijeta se okupilo na tom aerodromu. Sudar suvremenosti i tradicije, globalnog sjevera i juga, zapada i istoka, te isprepletenosti tih svijetova kroz one koji plutaju negdje između svih tih identiteta i zadanih kodova. U svakom slučaju, gomila ljudi na relativno malom prostoru i loš aerodromski zrak.

Čim se pojavio podatak gdje ići, jurimo do izlaza na kojem ćemo se ukrcati na let za Asmaru. Puno je ljudi već tamo, čekaju, uglavnom ljudi iz Eritreje, svega desetak turista i nas dvoje. Biti će pun avion, a atmosfera je opuštena, gotovo domaća. Već tu susrećemo drugačiju kulturu, manje je užurbanosti, stariji čovjek brine o tome da dvije bake dobiju kolica s kojima će doći do aviona, pazi da imaju gdje sjesti dok čekamo, komunicira s aerodromskim radnicima, a ovi su pomalo naživcirani, ljudi ih baš ne slušaju i ne prate sve protokole, već se sami organiziraju. Gužva je, no nema guranja, svi ćemo ući. U avionu se nastavlja slična atmosfera, mijenjaju se mjesta, ljudi se javljaju jedni drugima, prolaze gore-dolje, stjuardi i stjuardese pokušavaju sve nagovoriti da sjednu, ali treba još pomoći bakama i djedovima, smjestiti torbe, javiti se nekome. Na kraju, svi su na svojim mjestima ili već gdje su se smjestili. Sve je kako treba.

Do Asmare ima nešto više od četiri sata, letimo iznad Egipta i Crvenog mora, dok avion zaobilazi ratom zahvaćen Sudan, a sve relativno brzo prolazi uz hranu, razgovor i pokušaj spavanja, no previše toga se događa da bi se utonulo u dubok san.

Asmara se nalazi na nekih 2400 metara nadmorske visine, na visoravni, tako da iako je relativno toplo, osjećamo svježinu noći, taman toliko da nas razbudi u kratkoj šetnji po pisti i prije kontrole pasoša. Svi strpljivo čekamo u redu, ima dovoljno šaltera, par pitanja, gdje odsjedate i udaraju pečat s datumom ulaska na vizu. “Dobrodošli u Eritreju!”, veselo nam govori granični policajac i propušta nas kroz uski prolaz.

U Eritreji se ne koriste bankovne kartice. Navodno je moguće koristiti ih u nekim hotelima, no nije nam to bilo bitno. Poslušali smo savjete o tome da ponesemo dovoljno gotovine, a sve veće valute se mogu zamijeniti za nakfe (službenu valutu koja je dobila ime po gradu Nakfa, koji je godinama bio glavno uporište oslobodilačkog pokreta, a koji Etiopija nikad nije uspjela opet okupirati). Na aerodromu je mjenjačnica otvorena i usred noći, a tečaj je svugdje fiksan, tako da nema puno razmišljanja. Starija žena, obučena tradicionalno, brzo broji eure, preračunava u nakfe, na tečnom engleskom pita slažemo li se s iznosom koji ćemo dobiti i brzo broji novčanice koje nikad prije nismo vidjeli. Tu u buntu novčanica dobijamo jednu od 100 nakfi (što smo tek kasnije skužili) kojoj nedostaje ćošak i ta će nas pratiti cijeli put. Gdje god smo pitali, svi bi se ispričali, kao da su nam je upravo oni dali i uputili bi nas u banku gdje je moguće zamijeniti sve “potrošene” i oštećene novčanice. Kad god smo povirili u banku, tamo je bila tolika gužva da nije bilo smisla čekati za zamjenu novčanice koja vrijedi nešto manje od 7 eura. Na kraju smo je ostavili kao suvenir i podsjetnik na sve one koji su se uz osmijeh i ispriku što nam se to dogodilo pokušali pomoći.

Stigli smo usred noći pa šetnja do grada nije bila opcija, onako umorni i bez poznavanja grada, dogovoramo s taksistima prevoz. Prvi traži 400 nakfi do centra, tako smo i čitali da je fiksna cijena, no postoji mogućnost pregovora. Ne pristaje na nižu cijenu, ali onda stiže drugi koji odmah nudi za 300, a prvi nam pomaže da se fiksno dogovorimo i upućuje drugog taksistu gdje se točno nalazi pansion u koji idemo. Dogovor i pošten odnos na svakom koraku, čak i ako nije pristao na naše cjenkanje.

Vožnja traje svega desetak minuta, nema gužve, na putu nekoliko konja uz cestu, na ulicama bliže centru još uvijek ima uličnih prodavača koji pod lampama prodaju sitnice, u gradu je relativno tiho, iako ima života i u ovo gluho doba noći. Ništa od toga ne odvlači previše pažnju, treba se smjestiti i spavati, sutra počinje istraživanje grada. Na recepciji brzo plaćamo prvu noć, tu je krevet, kupaona, wc, ovdje palite bojler, ako što treba, tu sam na recepciji, naš domaćin nas brzo provodi kroz sve detalje, vidi se da ima iskustva. Soba je čista, uredna, ima sve što ti može trebati, a iz sobe izlaziš u dvorište koje služi kao hodnik do svih soba smještenih u krug. U dvorištu stolovi i stolice, sve je zeleno, u prolazu do ceste pročišćavač za vodu i veliki dizelski agregat. Vode uvijek ima, ali nije baš najsigunija za piće pa odmah kupujemo bocu vode, a struje iz javne mreže ima cijelu noć, no ponekad je tokom dana nestane i onda svi prelaze na agregate i solarne sustave. Kratak prekid označava te prelaze, svi brzo reagiraju, to je sastavni dio dnevne rutine. Brzo smo shvatili da struje uvijek ima, samo je pitanje koji je izvor.

Sunce izlazi ranije nego smo očekivali, probija se kroz prozor i budi nas. Naime, u Eritreji se ne pomiče sat, tako da ljeti sunce izlazi ranije nego što smo navikli. Nema veze, ustajemo sa suncem, to je jedino vrijeme koje i treba računati. Uz sunce, budi nas i poziv s džamije na molitvu, pojačan zvučnikom, a koju minutu kasnije zvona s crkve pozivaju na kršćansku molitvu. Sve se odvija u svega par stotina metara, a ubrzo ćemo otkriti da je preko puta pansiona sinagoga, jer u ovom sekularnom društvu različite religije imaju svoj prostor i mjesto. Jedan od čestih slogana koji se ponavljaju je “ujedinjeni u različitosti”. U Eritreji živi devet etničkih grupa, kršćana je malo više od 60 posto, muslimana nešto više od 30 posto, a zastupljene su i animističke religije. Nema službenog jezika, a u Asmari su svi natpisi na tigrinji, arapskom i engleskom. U upotrebi su i drugi jezici, no ova tri su, koliko smo shvatili, najzastupljenija. Etničkih i religijskih sukoba nema, iako su Britanci u svojih 15 godina kolonijalne vlasti pokušali izazvati sukob između kršćana i muslimana, u nastojanju da podijele zemlju između Sudana i Etiopije. Kad im to nije uspjelo, pokušali su izvesti čak sedam atentata na Woldeaba Woldemariama jednog od ključnih zagovornika borbe za oslobođenje koji je odbijao podjele! Gledajući iz perspektive Balkana, ovo afričko društvo je kroz svoju borbu stvorilo kulturu različitosti koja se ovdje ponekad čini nezamislivom. Ne zbog toga što nije moguća, već zbog onih koji svoj identitet grade na negiranju drugih. Kulture se nužno nadopounjavaju, povezane su i, uz sve razlike, mogu posve jednostavno postojati na malom prostoru. Eritrejsko društvo zato posebnu pažnju posvećuje zaštiti onih kultura koje su najmanje i time najosjetljivije na diskriminaciju i zapostavljanje. Društvo je snažno koliko i njen najslabiji član.

Osim ovih kulturnih različitosti koje čine eritrejsko društvo, u Asmari je jasna i dubina povezanosti s udaljenim dijelovima svijeta.

Kao i sva područja koja su prelazila iz ruke u ruku raznih vladara i osvajača, u Eritreji su vidljivi tragovi mnogih utjecaja, od onog otomanskog, do najizraženijeg talijanskog. Čim smo izašli iz pansiona, našli smo se na glavnoj aveniji i pred kinom Impero, ostavštinom art deco arhitekture kojom su talijanski graditelji obilježili cijeli grad. Kino i dalje funkcionira, a pred njim je kafić i terasa na kojoj uvijek netko sjedi, piju se čaj i kava, ljudi se druže, posve slična atmosfera mediteranskoj kulturi kafića. U predvorju je stari projektor za filmske role, a na vratima raspored projekcija, najave filmova koji će se uskoro prikazivati i rukom pisan raspored utakmica koje se taj dan gledaju. Nogomet je velika stvar u Eritreji, to smo često čuli, a utakmice svjetskih klubova se gledaju na velikom ekranu i uz zvuk koji izlazi iz kina, osjećali smo se u popodnevnom izležavanju kao da živimo kraj stadiona! Nije to bilo pretjerano glasno, ne više od nedjeljnog popodneva u bilo kojem gradu kod nas, kad u ljetnim danima otvoreni prozori otkrivaju televizijski program i donose prenos utakmica uživo na ulicama. Srećom, u Asmari se ne puca kad se navija, sve je daleko smirenije od zagrebačkog “slavlja”. Ako će nekoga zanimati, nismo puno razgovarali s ljudima o lokalnom nogometu, osim što su naše izjave o tome kako ne pratimo nogomet izazvale čuđenje.

Izlazak na aveniju Harnet, na kojoj se nalazi spomenuto kino, je prvi šok u susretu s gradom. Pogledali smo neke video snimke šetnji po Asmari i činilo se da ima relativno malo ljudi na ulicama. Bila je subota, avenija je bila puna ljudi, gradska vreva kakvu bi čovjek očekivao subotom u centru. Grad nipošto nije pust, nikako nam nije bilo jasno u koje doba su ti ljudi snimali?

Potražili smo doručak, zavirili u nekoliko restorana i snack barova u prvih stotinjak metara pa smo ušli u Cathedral, smješten preko puta ogromne katoličke katedrale u samom centru grada. Internetska preporuka i ziheraški odabir za prvi put, a i bili smo gladni nakon dugog puta pa nije bilo smisla dalje tražiti. To će se pokazati kao dobra odluka, a sjajan doručak, odlična kava i sok od svježeg voća (gust gotovo kao puding!), te dragi ljudi koji vode restoran, bili su jasan znak da ćemo tu doručkovati gotovo svaki dan. Tako je, iako neplanirano, na kraju i bilo.

Subota je sajmišni dan. Zapravo, na mnogo načina je to svaki dan u tjednu, ali subotom je posebna gužva, sve radi, iznosi se razna roba na ulicu, tržnicu, ispred dućana, vika na ulici, prodavači nude posuđe, povrće, žitarice, izvikuju cijene… Malo pripreme i kratko samostalno učenje par riječi tigrinje bilo je dovoljno da razumijemo brojeve koje izvikuju, svako toliko jedno drugome potvrdimo “jesi čula, traži deset za banane!” i svaka riječ koju razumiješ te veseli jer, eto, nije sve potpuna nepoznanica. Gužva je na trenutke tolika da se jedva probijamo, ljudi, stvari, automobili, bicikli, trokolice, kolica s povrćem, pijetlovi zavezanih nogu i pokoja koza… Ali sve funkcionira, ljudi paze da se ne guraju, tu i tamo nas netko dotakne, no svi prolaze svojim putem, sve je ok, a mi se još uvijek pokušavamo naviknuti, skužiti dinamiku, maknuti s puta ili proći dovoljno brzo. Puno je dojmova, prvi dan, nemaš pojma gdje si, ni geografski, ni kulturološki. Unatoč tome, sve je opušteno, napetost da nešto ne napravimo krivo popušta svakim novim korakom, učimo u hodu.

Zanimljivo je da nas dosta ljudi gleda na ulici, brzo shvaćamo da evropoljani i nisu tako česta pojava, iako ih ima, no taj prvi dan ne srećemo nikoga u gradu. Osim toga, žena s kratkom kosom i pomalo neobičnom frizurom posebno izaziva pažnju, pogotovo kod djece. Djeca su oko toga najopuštenija, često nam se javljalju na cesti, dobace “hi” ili “hello” uz osmijeh, pogotovo kad im odgovorimo, znatiželjno nas gledaju, ponekad i diskretno “prate” ne bi li nas lakše proučili, čuli koji jezik pričamo. Čini se da ih jezik zbunjuje, nije niti jedan od onih “velikih” turističkih jezika. Moje pomalo kose oči uzrokuju dodatnu zabunu pa mi dovikuju “Čajna, Čajna!” ili “Čing, čong, čung!”, a ja im dobacim nešto nazad na našem. Ne razumijemo se, ali nas sve zabavlja ta interakcija.

Neki od klinaca nas povremeno pitaju da im damo nešto novca, neki prodaju žvake ili maramice, priđu, ponude, a ako kažeš ne, odlaze dalje. Tek poneki pokuša malo duže, mogućnost da se dobije koja nakfa od bijelaca se čini dobrom prilikom, ali trudimo se ne popustiti i ne poticati taj duh milostinje i ideje o “bogatom bijelom čovjeku” koji dijeli humanitarnu pomoć. Osim toga, tu vrstu odnosa odbijamo i doma. Naravno, treba reći da ovi klinci nisu izgledali kao netko koga treba spasiti od gladi i žeđi. Dapače, nakon svih priča koje smo čuli o izoliranoj i siromašnoj Eritreji, uz sve ono što se nudi kao slika Afrike u Evropi, nismo vidjeli ništa pribiližno takvoj bijedi. Hodali smo po cijelom gradu, od stambenih naselja, preko sajmova i periferije do centra grada i, koliko je već moguće vidjeti u desetak dana, ne može se reći da smo vidjeli bijedu u smislu odrpanih, gladnih i bosih ljudi. Čak i u dijelovima grada za koje bi se reklo da su siromašniji, ljudi ne žive u kućama od kartonskih kutija, lima i sličnih priručnih materijala, kao što je to ponekad slučaj u mnogim evropskim gradovima. Kuće su zidane, kamene, imaju krovove, neke izgledaju skromnije, ali sve je to pristojan život. Grad je jako čist, nema smeća na ulicama, ulice su pomalo potrošene, ali održavane, svatko pere ispred svoje kuće, dućana, štanda, održava se i uređuje zajednički, posve je jasno da se to doživljava kao kolektivna odgovornost. Nigdje nema koševa za smeće pa sav otpad (kojeg ni nema puno), nosimo sa sobom i onda bacimo u smeće u pansionu. A govoreći o otpadu, Asmara je još 2002. godine ukinula upotrebu plastičnih vrećica, što su pratile druge urbane sredine, da bi od početka 2005. na snagu stupila zabrana proizvodnje, uvoza i distribucije plastičnih vrećica u cijeloj zemlji. Treba li spominjati koliko to smanjuje opću količinu smeća? Za evropske zemlje to je još uvijek neostvariv cilj, unatoč svim pričama o “zelenoj politici” i održivosti.

U dućanima nam pakiraju knjige i druge stvari koje smo kupili u papirnate vrećice, stare novine i vrećice izrađene (tvornički) od otpadnog papira, vjerojatno krivo otisnutog pa je iskorišten za izradu ambalaže. Sve se koristi, nema nepotrebnog smeća, otpad se opet stavlja u funkciju ili prerađuje u nešto drugo.

Već sam spomenuo da je subota sajmišni dan pa odlazimo na sajam Medeber (otvoren svaki dan, no posve neplanirano odlazimo u najvećoj gužvi), koji je se nalazi na samom rubu centra grada i ulica s brojnim štandovima i trgovinama. Riječ je o prostoru ograđenom visokim zidom zemljane boje i s prekrasnim ulazom, koji podsjeća na drevne ulaze u gradove. Ulazimo kroz glavna vrata u ogromnu radionicu na otvorenom, gdje se prerađuje i proizvodi toliko toga da je nemoguće sve pohvatati u šetnji tokom koje baš na svakom koraku nešto odvlači pažnju. Metal, drvo, bicikli, namještaj, ograde, vrata, razni strojevi, gotovi proizvodi ili materijal za gradnju, sve je tu na jednom mjestu. Miris varenja, iskre brušenja, zvuk kompresora i miris boje, sve se miješa i uz crvenu boju suhe zemlje na tlu, stvara nevjerojatnu sliku u kojoj svi nešto rade i iz uglavnom recikliranog materijala stvaraju nove uporabne predmete. Metalne bačve postaju peći, potrošene automobilske gume postaju oprema za konjske zaprege ili radna odjeća. Sve što je izgubilo prvobitnu svrhu, prenamjenjuje se. Ta ogromna količina materijala je uredno sortirana i posložena, kao i svi proizvodi između kojih se intezivno radi pa ako bilo što trebaš, nije se teže snaći nego u bilo kojem dućanu. Najveća razlika je što ćeš ovdje pronaći i majstora koji može popraviti ili sastaviti ono što ti treba.

Još od sedamdesetih godina i borbe za oslobođenje, EPLF (Eritrean People’s Liberation Front) je organizirao niz radionica, sve se proizvodilo, prepravljalo i popravljalo, od obuće, odjeće, oružja, municije, mlinova, plugova do vozila, agregata, doslovno svega što je moglo trebati na slobodnom teritoriju ili unutar zajednica koje su se još uvijek nalazile u područjima koja je okupirala Etiopija. Dobro sakrivene i raširene, predstavljale su važnu proizvodnu mrežu, ali i prostor za stjecanje novih znanja i vještina, što je stvorilo cijelu jednu generaciju koja je na kraju upregnula svoje znanje i snalažljivost u obnovu ratom razorene zemlje. U ratu se nisu oslanjali na stranu pomoć (jer je bila nepouzdana), već na ono što su uspjevali zarobiti od Etiopije i što su sami proizvodili. Na mnogo načina, to se nastavlja i danas. Medeber je, barem u Asmari, svojevrstan ogledni primjer tog pristupa, no to je očito u cijelom gradu, snalažljivost i funkcionalnost su prisutne u mnogim vidljivim segmentima života.

Na samom Medeberu se u jednom uglu sajma već na dvadesetak metara udaljenosti osjeti intezivan miris začina, a ljutina je tolika da se u nosnicama i ustima osjeća peckanje dok prilaziš uglavnom ženama i ponekom muškarcu koji pripremaju sve sastojke za mljevenje u berbere, mješavinu začina koja se koristi u brojnim lokalnim jelima, a naći će se i na svakom stolu u restoranima. Berbere je ljut i pun okusa, ali ne goriš dok jedeš, već je dobro balansirana mješavina koja jelu daje specifičan okus. Činilo se da začini odudaraju od ostatka ambijenta, stolarije i bravarije, no zašto ne, ovo je prostor proizvodnje, a jesti svi moramo.

Kad već govorim o jelu, treba se osvrnuti i na taj dio života, ne kao nešto sporedno, jer osim što nas pokreće i gradi naše tijelo, hrana je odraz različitih kulturnih utjecaja, puno govori o mjestu i navikama, uči nas kako se negdje živi. Naravno, prvi izbor za neki kasni ručak nam je bila lokalna hrana u restoranu Hamasien, koji se nalazi uz sam pansion. Htjeli smo nešto što se jede svakodnevno i što je specifično za ovaj prostor. Prvi izbor je svakako inđera s tsebijem, širom i timtimom… Inđera je najsličnija onome što ovdje zovemo palačinka, samo što se u Eritreji radi od tefa, lokalne žitarice, a tijesto fermentira par dana prije nego se peče na širokoj okrugloj podlozi. Recimo da je promjera veće pizze. Na inđeru se slaže tsebi (varivo, razne vrste, ovisno o izboru kod pojedinog jela), širo (pire od slanutka), timtimo (gusto varivo od leće), hamli (špinat ili blitva)… Kombinacije onoga što dolazi na inđeri su različite, obično uključuju nekoliko vrsta grahorica i povrće, a ponekad meso, kuhano jaje i slično, no uglavnom su bezmesne. Sve je pikantno, nešto više ili manje ljuto, no začini nisi prežestoki, iako su u odnosu na veći dio evropskih kuhinja intezivniji. Obično se jede zajedno, inđera je tanjur/podloga i pribor za jelo, lako se trga i njome se uzimaju zalogaji hrane. Drugog pribora nema, vjerojatno se može tražiti, no nakon par nespretnih pokušaja lako se ovlada tehnikom jedenja pa zapravo niti nema potrebe tražiti nešto što i nije uobičajeno.

Naravno, tek ponešto znamo o hrani pa pitamo kako uopće naručiti, da li je jedno jelo dovoljno za dvoje? Konobarica nam govori da je najbolje da naručimo jedno jelo, i onako je običaj jesti zajedno pa da onda vidimo hoće li nam biti dovoljno. Već to pomalo iznenadi, jer u restoranima kod nas bi ti vjerojatno prodali dva jela pa ako vam je previše, možemo vam zamotati! Naručujemo jedno jelo, vegetarijanska opcija i lokalno pivo Asmara (ili Asmara birra, kako je to rekla konobarica). Obrok je obilan, već je sama inđera zasitna, a grahorice i povrće su više nego dovoljni da nastavimo hodati po gradu i istraživati. Prvi dan smo vjerojatno prešli 20 kilometara, trebalo nam je goriva. No, grah je grah, a naša probava se tek privikavala na nove okolnosti pa smo prva dva dana imali i “turbo pogon”, no ništa što bi se moglo nazvati ozbiljnim probavnim smetnjama.

Jako je puno mjesta gdje se može jesti, a glavni izbor hrane su eritrejska i talijanska jela, iako su zastupljene i druge kuhinje, poput sudanske, kineske i drugih. U tom smislu, izbora ima više nego što se može probati u par dana. Nama je to jedenje po restoranima posve novo iskustvo, jer obično kuhamo svaki dan, no kad se nađeš u situaciji da nemaš kuhinju na raspolaganju, onda je ovo jedina opcija. Naravno, to je bila prilika da probamo različita lokalna jela, ali i ona talijanska. Kad pomisliš da će jelo biti posve poznato, onda te iznenadi lokalni obrat u receptu, barem kod nekih jela. Tako je fritata blago ljuta i koriste se neki lokalni sastojci, dok su pašta s gljivama i lazanje spremljene baš kao na sjeveru Italije, al dente i na maslacu. Komentar “ovako je to i baka iz Kopra spremala” govori puno, jer je učila kuhati i odrastala u Italiji.

Jedno od mjesta koje smo otkrili posve slučajno je Da fortuna gelateria Italiana, mala slastičarna nedaleko od centra, na vrhu brdovite ulice, u kojoj imaju širok izbor sladoleda od svježih sastojaka, a prodaju se na kornete, čaše i velike posude (za ponijeti). Mali kornet je za dvije kugle ili koji okus više, pogotovo ako si klinac kojeg je tata doveo i ne možeš odlučiti koji bi sladoled. Mi smo se ograničili na kornet i dva okusa dnevno, i tako gotovo svaki dan. Sladoled je odličan, prostor izgleda sjajno, s puno detalja koji podjsećaju na Italiju, a svaki dan je svirao Eros Ramazzotti, kojeg nismo čuli godinama, no pjesme smo prepoznali.

Iako se Eritreja nalazi u dijelu svijeta iz kojeg dolazi kava i ima svoj tradicionalan način pripreme kave, svugdje u gradu se može popiti espresso, cappucino i machiato, popularni koliko i čaj.

Tradicionalan način pripreme kave se može doživjeti, pa su nas tako u restoranu Ghibabo počastili tradicionalnom kavom, kuhanom na licu mjesta u okrugloj glinenoj posudi s uskim grlom, a zrna kave su pržena pred samo kuhanje. Kava se poslužuje u male šalice, s dosta šećera i uz kokice!

To je jedan detalj koji je obilježio gotovo svaki ručak, uvijek bi dobili juhu gratis, taj put kavu, već ovisno o tome što je bilo taj dan, ali ta vrsta sitne pažnje i poklona je radila odmak od klasičnog kupoprodajnog odnosa u kojem se sve prodaje. Naprosto, uz sitne geste pažnje, cijelo iskustvo restorana je manje otuđujuće.

Dobro nahranjeni, nastavljamo istraživati grad pa odlazimo do starog talijanskog groblja, kao i groblja mučenika, koje se nalazi jedno uz drugo. Nedjelja je, oba groblja su zatvorena, ne znam da li je to inače tako, no vidimo dovoljno i preko visokog zida na koji se penju brojni kaktusi i raznobojne bugenvilije, te drugo cvijeće koje daje šarenilo boja mnogim ulicama u gradu. Talijansko groblje je pomalo zapušteno, vidi se da tek ponekad netko obilazi grobove, no više ili manje u dobrom stanju, od velikih mauzoleja do malih grobova, svi su pomno ukrašeni, baš poput starog groblja u Šibeniku ili drugim gradovima koji su imali brojno talijansko stanovništvo na istočnoj obali Jadrana. Virimo preko zida, komentiramo, par fotki i idemo dalje do groblja mučenika. To je groblje poginulih u ratu ili možda je bolje reći ratovima, s obzirom da su se događali u nekoliko navrata. Drvoredi dijele nekoliko polja groblja, a svi nadgrobni spomenici su istog oblika, na svakome je ime, godina rođenja i smrti. Šutimo, toliko je grobova, toliko života… Gotovo da grupe grobova govore o svakom sukobu, na tisuće spomenika poginulih u istoj godini, istom mjesecu, istom danu. Stanje ni rata ni mira poprima puno značenje. Etiopija se gotovo tri desetljeća nije mogla pomiriti s gubitkom kolonije, tako da je rat uvijek bio realna prijetnja. Tek posljednjih par godina je postignut sporazum i suradnja koja bi mogla osigurati dugotrajniju stabilnost.

Vraćamo se istim putem, u jednoj od ulica pokraj kojih smo prošli je Državni muzej Eritreje pa idemo provjeriti da li je otvoren. Široka ulica pokraj groblja vodi od velike koptske crkve na rubu brda, koje se nadvija nad tim dijelom grada. Iz smjera crkve dolazi grupa djevočica, tako, raspon godina od 6 do 12, odjevene su u tradicionalnu bijelu odjeću, imaju bijele marame preko glave, vezene po rubovima i nose “bukete” palminog lišća u rukama. Najmanja od njih mi pruža jedan list, malo sam zbunjen i uspjevam progovoriti “jehenjelej” (hvala), prolazim dalje, a one daju i drugarici list pa je pomalo sramežljivo zagrle. Ne moram spomenuti da samo oboje ostali ugodno zbunjeni ovom lijepom gestom, skužili smo da ima neku religijsku simboliku, no nismo znali o čemu je riječ. Tek dva dana kasnije smo saznali detalje o simbolici palme, listova i upotrebe u obredima, gdje se od lista radi prsten, traka za glavu i slični ukrasi. To je običaj kod kršćana.

U ulicu gdje se nalazi muzej ulazimo loveći hlad, malo uz zgrade, malo ispod drveća koje nudi hlad svugdje u gradu, premreženom drvoredima. Pred jednom kućom čovjek srednjih godina pomaže starijem muškarcu da sjedne na bicikl. Obučen je u besprijekorno bijelu odjeću, starke na nogama, teško hoda, ali kad je sjeo na bicikl, polako klizi niz ulicu i na kraju ga nalazimo pred muzejom, gdje nas informira da nedjeljom ne rade, ali da slobodno dođemo sutra. Naravno, nismo pitali radno vrijeme. Sutra se ispostavilo da radi od 9 do 11 ujutro, tako da smo zakasnili 15 minuta. Ništa, u utorak ćemo doći ranije.

U muzeju nije dozvoljeno fotografiranje i snimanje pa ostavljamo stvari na recepciji. Moram napomenuti da je ovo jedina situacija kad nam je netko rekao da nešto ne snimamo, inače su svi bili jako susretljivi i nakon što bi pitali da li je ok nešto fotkati, evenutalno bi izašli iz kadra, no to je bilo sve. Trudili smo se ne fotografirati ljude bez pitanja, ni sami ne volimo kad nas ljudi fotkaju kao da je to najnormalnija stvar na svijetu pa se, eto, nema što pitati.

U muzeju posve slučajno dobijamo vodiča i priliku da se bolje upoznamo s historijom i kulturom Eritreje. Jedna slika u prvoj muzejskoj sobi nije imala ispod sebe opis pa smo pitali može li nam netko s recepcije reći o čemu je riječ. U pomoć dolazi mladi antropolog koji nam svojom širinom znanja pomaže shvatiti arheološku, kulturnu i političku povijest Eritreje. Pomalo je iznenađen time da već imamo neko predznanje, a brojnim pitanjima popunjavamo rupe u znanju i uspoređujemo neke detalje s dijelom svijeta iz kojeg dolazimo. U muzeju je, osim stalnog arheološkog i antropološkog postava, trenutno u trajanju izložba slika iz borbe za oslobođenje, neki od autora su stradali u ratu, ovo je nedovršena slika, taj dan je poginuo… Naglašava nam ulogu žena u revoluciji, 30% je bilo borkinja, ne samo formalno, već u borbenom sektoru, ravnopravno su sudjelovale i danas se to nastavlja. Kaže, to je jedinstveno iskustvo u svijetu pa mu spominjemo NOB, AFŽ, naše bake i uopće ulogu žena.Te paralele u društvenim borbama i bitna poklapanja govore o važnosti emancipacije žena u borbi za socijalnu pravdu, a upravo u tome polju se vide ogromni pomaci unutar eritrejskog društva. To je vidljivo na plakatima, na većim naljepnicama koje se nalaze na svim kafićima, restoranima, javnim prostorima, gdje se upozorava na odnos prema ženama, a kampanja protiv genitalnog sakaćenje žena je raširena, dok je sama praksa zabranjena 2007. godine. Opuštena atmosfera na ulici, gdje se svi slobodno druže, žene i muškarci, a odjeća varira od posve moderne do tradicionalne, jasno govori o transformaciji koje se društvo prošlo od vremena ustanka protiv kolonizatora. Edukacija, emancipacija, poštovanje običaja i podvlačenje crte kod neprihvatljivih mučiteljskih praksi, čak i površnim pogledom daje uvid u taj dio društvenog života. Teško je bez dubljeg znanja i poznavanja jezika reći više o tome, no sama činjenica da nisu ukinuli Sindikat žena, osnovan u vrijeme revolucije, a da se ta borba stalno naglašava, govori o važnosti ženskog pitanja u društvu. Usporedimo li to s jugoslavenskim iskustvom i ukidanjem AFŽ-a niti cijelo desetljeće nakon rata, to nešto govori.

Ranije spomenuta proizvodnja u vrijeme revolucije i brojne podzemne radionice koje su osigurale samoodrživost borbe, uključivale su i proizvodnju higijenskih uložaka za žene, što je diglo kvalitetu života i brige o zdravlju žena. Taj detalj, ne baš zanemariv, puno govori o fokusu na žene, kao i radu na poboljšanju njihovog društvenog položaja i kvalitete života uopće. Naš dojam je bio da su pomaci u tom smjeru ogromni. To je vidljivo u svakodnevnom životu, mnoge male biznise vode žene, što govori o tome da nisu ograničene na kuću i brigu o porodici, već su prisutne u raznim sferama društvenog života. Prometne redarke koje hodaju u sivo-plavim uniformama polako kruže ulicama i strogo ispisuju kazne za krivo parkirane automobile, nismo primjetili da se netko bunio ili pokušao “nešto dogovoriti”. Ne moraš znati jezik da to skužiš.

U muzeju upoznajemo i jednog od njegovih osnivača, borca u revoluciji, a to je onaj stariji čovjek u bijelom i na biciklu kojeg smo vidjeli koji dan ranije. Priča nam o nekim detaljima iz borbe za oslobođenje, opisuje kako su popravljali gumene sandale (šida) od kojih je jedna obrasla koraljima izložak u muzeju. Naime, te sandale su bile glavna obuća boraca i borkinja, a kad bi pukle, grijali bi puknute dijelove na vatri i onda ih tako “zavarili”. Bile su simbol revolucije, toliki da je u devedesetima izgrađen spomenik borbi za oslobođenje u obliku sandala. Spomenika danas nema, preseljen je prije par godina, no sandale su i dalje svugdje prisutne. I danas ih mnogo ljudi nosi, proizvodi ih lokalna tvornica, oblikom podsjećaju na sandale koje je proizvodila Jugoplastika, vjerojatno po uzoru na ove koje se nose i u drugim dijelovima Afrike. Nekad su bile od crne gume, a danas ih ima u raznim bojama, jedino što ih nema u veličini 46! Gdje god smo pitali, nema tako velikih. Obožavao sam one od Jugoplastike, a sad kad sam ih vidio u crnoj boji i s ovom pričom, to je bilo to. Nažalost, vratio sam se u patikama u kojima sam doputovao. Broj 37 su imali, tako da smo jedne ipak donijeli sa sobom.

Po gradu se nalaze brojne fotografije i murali iz revolucije ili koji slave društvene promjene. Postavljeni su i naslikani prije dosta godina, tako da su neke fotografije blijede od sunca, no na mnogima se posve jasno vidi što prikazuju. Ispred nekih murala je naraslo drveće, što govori i o važnosti ozelenjavanja, koje je odraz društvene obnove. Ono što je zanimljivo je da nema kulta ličnosti, murali i fotografije prikazuju borkinje i borce, obične ljude, situacije iz obnove, borbe, trenutaka odmora i druženja. Tek na jednoj fotografiji u gradu, koja je prilično blijeda, nalazi se današnji predsjednik, no ni tu nije sam. Zanimljiv je taj izostanak kulta ličnosti, pogotovo kad to usporedimo sa situacijom ovdje, gdje su vođe uvijek bile ispred (da ne kažem iznad) naroda. Nigdje u javnim prostorima nismo vidjeli portrete ljudi iz vlasti, političara ili vođa. Ako i ima slika, svugdje su prikazi zemlje, arhitekture, običnih ljudi, sportskih uspjeha, kulturnih obilježja i slično.

Po gradu smo šetali, nismo koristili javni prijevoz, osim taksija do aerodroma, a većina ljudi se po gradu kreće pješke ili biciklom, što je sigurno najbolji način da se doživi prostor ili naleti na zanimljive detalje koje bi u suprotnom propustili. U nekoliko navrata su pokraj nas projurili ljudi u invalidskim kolicima (!) koji su se kretali po cesti nevjerojatnom brzinom i to pomoću štapova za skijanje!

Jedna od stvari koje smo čuli o Eritreji je da je posve izolirana, da nema interneta, mobitela i uopće povezanosti sa svijetom. U pansionu, kafićima, restoranima i drugim mjestima koja smo posjetili su postavljene televizije na kojima se vrti satelitski program, a u pansionu smo imali vjerojatno preko 300 različitih programa, od informativnih do zabavnih. EriTV je jedina televizijska stanica u zemlji i uglavnom je fokusirana na vijesti, edukativne sadržaje i kulturu. Malo smo gledali program, čisto da pokušamo dobiti sliku kako to izgleda, iako ne razumijemo jezik. To da je prime-time rezerviran za edukativne sadržaje, polusatnu emisiju o biciklističkom prometu i ugroženosti biciklista, kratke priloge protiv genitalog sakaćenja, kulturu i slično, daje sliku prioriteta.

Većina ljudi na ulici ima mobitele, koriste se manje nego na zapadu (nitko ne hoda po ulici poput zombija gledajući u ekran, a ne oko sebe), ali slikaju se selfiji, objavljuju na (anti)društvenim mrežama, zvone telefoni. Samo što je sve sporije. Čuli smo i pročitali da je tako i drugdje u Africi. Internet kafea ima na svakom koraku, jako su jeftini, a Wi-Fi je dostupan na mnogim mjestima. Neki internet servisi su blokirani, no to ne znači da se ne koriste. Nema roaminga, no mogli smo poslati e-mail i javiti se svima, ali smo prilično svjesno odlučili iskoristiti ovo vrijeme bez sveprisutnog interneta i biti okrenuti svijetu oko sebe. Pozitivna diskonekcija.

Jednako tako, brojna su mjesta koja prodaju muziku, filmove, kompjuterske igre, zapadnjačka kultura je dostupna i prisutna, iako je većina muzike koju smo čuli po kafićima i restoranima lokalna, no nije izostalo ni zapadne.

Prolazeći pokraj kina Roma, još jednog art deco zdanja, čujemo muziku i pjevanje pa smo bacili pogled sa strane da vidimo što se događa, jer smo vidjeli da kraj otvorenih vrata stoji više ljudi. Mislim da su stali kao i mi, pogledati što se događa ili vidjeti prijatelje koji uvježbavaju nastup. Kombinacija tradicionalne i suvremene muzike i plesa, cijeli omladinski orkestar, djevojke i momci koji plešu, pjesma na tigrinji. Ne razumijemo, no zvuči zanimljivo, prepoznatljiv zvuk koji smo čuli već više puta, od televizijskog programa do javnih nastupa.

Došli smo taman pred prvi maj, tako da je moguće da su uvježbavali koncert za tu priliku ili dane nezavisnosti, koji se obilježavaju cijeli tjedan krajem maja, sve do dana mučenika u lipnju. Za prvi maj cijeli grad je bio okićen zastavama, svaki dućan, kafić, restoran, hotel… Svugdje su bile zastave, no nije bilo nekog posebnog programa za taj dan ili proslave na glavnim ulicama, a većina dućana i drugih prostora je bila otvorena, kao i na sve druge praznike. Prigodni programi su održani, koliko smo shvatili iz vijesti, u tvornicama, održane su i konferencije, razni skupovi.

Imali smo sreće vidjeti još javnog muzičkog programa, pogodilo se da su na trgu Meskerem, u samom centru grada, školska djeca imala organiziranu priredbu, pa su na tisuće đaka u školskim uniformama (žarko žuto-zelene košulje i crvene leptir mašne za one u osnovnoj školi) popunile tribine na tom trgu. Na bini se održavao koncert i predstava, na tribinama se poskakivalo, plesalo i veselilo, no sve u najboljem redu, uz pratnju učitelja_ica.

To je jedna od rijetkih prilika da smo vidjeli veću grupu policije koja je lagano šetala oko trga i pazila na red. Zapravo, bilo ih je daleko manje nego što vidimo policije na sličnim događanjima u centru Zagreba, a većina nije bila naoružana, nosili su samo palice. Jedan u toj grupi je imao oružje.

Dosta ljudi nas je pitalo kad smo se vratili koliko je vojske i policije na ulicama i da li je sigurno. Asmara je posve siguran grad, kretali smo se po svuda, svi su jako srdačni, susretljivi i bili su nam uvijek od pomoći kad god smo nešto trebali. Policije i vojske na ulicama ima manje nego u evropskim glavnim gradovima. Sva propaganda koju mnogi zapadni mediji šire o “Sjevernoj Koreji Afrike” ne može naći svoje temelje u tome što se vidi na ulicama Asmare, niti u opuštenosti kojom ljudi prilaze, razgovaraju, sa zanimanjem se javljaju na ulici ili nam često govore “benvenuti” ili “welcome”, pogotovo stariji. Već na aerodromu u Istanbulu smo to doživjeli, jedna baka nam je čim nas je vidjela rekla “dobrodošli” (tad smo još bili iznenađeni tom gestom), a mlada žena koja je ispratila majku na avion nam je rekla isto i rekla da ćemo se super provesti u Eritreji. Naprosto, ljudi su se trudili da se osjećamo ugodno. Ne samo mi, to je nekako opći dojam, briga o društvu je kolektivna, a ne prepuštena nekom drugom. Osim toga, po gradu smo se kretali slobodno, išli smo svugdje, fotografirali, gledali, nitko nam nije govorio da nešto ne smijemo fotografirati ili negdje ići. Zapravo, jedina situacija kad smo skoro otišli negdje gdje je “zatvoreno”, bilo je na samom trgu Meskerem, išli smo vidjeti fontanu na rubu parka u jednm uglu tog trga. Na otvorenom prostoru trga brojni klinci su igrali nogomet, a kraj neke opreme je sjedio stariji čovjek s štapom. Kad su skužili da idemo do tog dijela trga, samo su nam dobacili da je tamo “zatvoreno” i svi su se ispričavali jer je to tako, a taj stariji čovjek je očito brinuo da se ne ide u taj dio trga. Ispričali smo se zbog neznanja, a neke vidljive zabrane nije ni bilo, no očito je da su svi znali da se tamo iz nekog razloga ne ide. Nije to bila neugodna situacija, svi su bili jako obzirni i svi smo se jedni drugima ispričavali, mi zbog neznanja, oni zato jer su nas upozorili da ne idemo tamo.

Jedna od zanimljivih scena koje smo vidjeli je vojnik, bez vatrenog oružja, ali s palminom granom u jednoj ruci i drvenim štapom u drugoj, koji na sajmišni dan, dodatno pojačan gužvom jer se događa pred uskrs, “miluje” tom granom veće grupe ljudi koji sjede na stepenicama pred dućanima i tako blokiraju prolaz. Neka vrsta blagog upozorenja, palmino lišće šušti i ljudi se brzo miču, on izgleda strogo, ali drugi štap, koji izgleda opasnije, ne koristi, on je tu tek kao upozorenje.

Pred bankom u centru grada sjede dva starija čovjeka, oni imaju puške, čuvaju banku, ali sjede opušteno, nemaju uniforme. Pretpostavili smo da je riječ o starim borcima.

Inače, na ulazu u restorane, poštu, banku, rekreacijski centar u kojem je park, kino, te brojne druge prostore, sjede stariji ljudi, mi smo zaključili da su to sve stari borci, neka vrsta društvene brige o svemu. Izrazito su susretljivi i brižni, pomogli su nam gdje god smo imali pitanja ili trebali pomoć. No, ponavljam, to nije bilo samo prema nama tako, svima su bili na usluzi, ne razumijemo sve riječi, ali dok čekamo vidiš po gestama i načinu na koji se obraćaju ljudima da im govore gdje što obaviti, kako napraviti ovo ili ono, gdje pronaći to što trebaju. U pošti, dok smo čekali da se vrati žena koja prodaje razglednice i poštanske marke, ponudili su nam stolac da ne stojimo dok čekamo (moram li napomenuti da je naše odbijanje samo naišlo na inzistiranje na sjednemo?), a prije toga su nam pokazali sve po pošti, ispričali povijest zgrade, pokazali što ne smijemo propustiti fotografirati… Zgrada pošte je lijepa secesijska građevina s talijanskim štihom, izgrađena 1916. godine i sjajno očuvana, tako da izgleda poput poštanskog muzeja, od arhitekture do natpisa, od stotina poštanskih pretinaca do kružnih prozora u obliku brojčanika na telefonu (za one mlađe, mislim na telefone iz dvadesetog stoljeća).

Jedan zanimljiv detalj koji smo primjetili, a puno govori i o društvenoj atmosferi i brizi, je odnos prema starijim ljudima ili onima s bilo kakvim poteškoćama. Ta briga je očita svugdje (već sam spomenuo situaciju u avionu i pred ukrcaj), gdje god smo bili, ako netko stariji je treba pomoć, uvijek bi ljudi skočili i pomogli, ne zato jer je to netko tražio, već zato jer bi vidjeli da je pomoć potrebna. Možda to više govori o prostoru iz kojeg dolazimo, jer nas takvo što ne bi trebalo čuditi. Osim toga, kultura iz koje dolazimo njeguje taj kult mladosti, a starost se tretira gotovo poput bolesti, stari ljudi su “smetnja”, oduzima im se mjesto u društvo, ostaju često prepušteni sami sebi. Ovdje smo imali osjećaj da se svi prema starima odnose ravnopravno, ljudi razgovaraju i druže se transgeneracijski, stariji imaju svoje mjesto u društvu i ono nije zanemarivo i nebitno. To nije samo pitanje brige o starim borcima i veteranima pa da je to neka vrsta privilegije, već je opće mjesto, sastavni dio svakodnevnog života.

Iako smo znali da dolazimo u drugačiji svijet od onog u kojem živimo, na put smo otišli s brojnim upitnicima, nismo znali što očekivati, a sve ono što smo čitali nije nas moglo u potpunosti pripremiti na ovo iskustvo.

Kao i bilo gdje drugdje na putu, tražili smo knjižare po gradu. Ima ih puno, u ponudi imaju dosta knjiga na engleskom, ulazimo u jednu i uzimamo priručnik za učenje tigrinje, imamo već nešto u digitalnom obliku, ali ovo je lokalna knjiga, čini se dobro strukturirana. U šetanjama bacimo pogled na nekoliko njih, no jedna nam je posebno privukla pažnju jer izgleda slično kao naša knjižara pa ulazimo unutra i, srećom, nudi velik broj rabljenih knjiga na engleskom, ponešto na talijanskom i naravno, tigrinji. Brzo nam upadaju u oči knjige koje pokrivaju lokalnu povijest, detalje revolucionarne aktivnosti, sudjelovanje žena… Vlasnik pretražuje police i dok mi pregledavamo knjige, izvlači brojna izdanja koja pokrivaju neke od tema koje nas zanimaju. Uzimamo par naslova, a on nas pita hoćemo li se vratiti, pronaći će još knjiga. Može, doći ćemo za dva dana.

U međuvremenu na trgu Meskerem odlazimo u veliku knjižaru koja nudi nove naslove, pronalazimo veliku monografiju “Eritrean Journey”, koja pokriva razdoblje borbe za oslobođenje pa sve do prije par godina. Knjiga je velika i teška, što je uvijek problem kad putuješ, ali su fotografije i pregled svega dobri pa je ipak kupujemo.

Vratili smo se u antikvarijat, više zbog toga da se javimo čovjeku kad smo već obećali doći, no odlučili smo da ćemo uzeti još knjiga isključivo ako je u pitanju nešto bez čega ne možemo pa da ima smisla nositi toliko u avion. I ovako smo imali previše stvari. Teška srca odustajemo od nekih časopisa i knjiga, no ne možemo toliko nositi. Barem smo imali priliku zahvaliti na trudu i napraviti fotografiju knjižare.

Posjetili smo samo Asmaru jer nam je bilo komplicirano i skupo organizirati se da posjetimo i Massawu (što smo planirali), no ovako smo imali dovoljno vremena za sve, bez pritiska i posve opušteno. Netko će možda primjetiti da ne spominjem noćni život i zabave, no to je samo do nas, a ne zbog toga što noćnog života nema. Dapače, ima ga i to dosta. Iz kafića i klubova se čuje glasna muzika, po gradu su plakati s najavama koncerata, sve je puno mladih ljudi koji navečer izlaze i druže se. Bez obzira na to, naprosto, ni kod kuće ne izlazimo puno navečer, a u Asmari smo cijele dane hodali i do večeri bi bili zreli samo za spavanje. Jednu večer, moguće i prvi dan, sjeli smo navečer na piće u neki kafić koji nam se učinio zanimljiv, uglavnom su sjedili stariji ljudi, jednostavan prostor bez puno detalja, u zadnjoj prostoriji biljar (zaključili smo po zvuku), izgledalo je kao da se svi znaju, a starija konobarica je svakako znala sve. Ne priča engleski, no brzo nam netko od gostiju priskače u pomoć, prvo na talijanskom, onda na engleskom “what do you want, beer?”, klimamo glavom i zahvaljujemo, a na stol stižu dva lokalna piva. Na druge stolove konobarica nosi pune čaše nečeg žestokog, po koje pivo, no u prostoru se priča tiho, ne ispod glasa, ali nema poznate pijane atmosfere i žamora, atmosfera je domaća i opuštena. Nakon drugog piva (malog, nema velikih boca), odlazimo na spavanje. Vlasnik pansiona nas je zadnju večer pitao zašto ne izlazimo navečer kad je posve sigurno u bilo koje doba dana i noći, no nama to i nije bio razlog dolaska, iako se od zapadnjaka vjerojatno očekuje da ih više zanima zabava nego sve ostalo. Znali smo da je sigurno, zato smo i išli svugdje bez straha.

Zanimljivo je da u većini restorana i kafića vlada slična atmosfera, ljudi paze da ne smetaju jedni drugima, srdačni su, razgovaraju, no malo tko je preglasan i svugdje se može razgovarati, nema zaglušujućeg žamora. Osim kad su u prostoru zapadnjaci! Doživjeli smo par situacija u kojima smo osjećali susramlje jer nam je bilo neugodno zbog drugih, naprosto, teško je ne pomisliti “joj, fakat se nadam da ne ostavljamo ovakav dojam!”. Ušli smo u restoran u kojem smo jedan od prijašnjih dana ručali, atmosfera je taj prvi put bila tiha, lagana muzika, razgovara se i svi uživaju u jelu. Ovaj put smo skužili velike aute s diplomatskim tablicama pred ulazom, a već na početku dvorišta smo čuli glasan američki naglasak, smijanje, nadglasavanje i uopće način ponašanja koji nismo baš sretali po Asmari. Ta vrsta ponašanja živcira svugdje, gazdinsko ponašanje i imam-novca-pa-mogu-što-hoću stav. Srećom, uskoro su otišli, no bila je to samo brza potvrda naprasne i nasilničke kulture zapada koja strši u ovom kontekstu. U drugoj situaciji je u pitanju bio mladi britanac, u drugom restoranu, koji je bezobrazno i uzrujano mlatio menijem na tigrinji, uz komentare “šta je ovo, kako da to čitam, gdje je engleski!?”. Ispada da su najneugodinije situacije bile one kad smo se susreli sa zapadnjacima koji su očekivali da je sve podređeno njima i da ne moraju brinuti o drugim ljudima.

Jedan dan smo odlučili otići do bara na vrhu brda, koji izgleda poput kontrolnog tornja na aerodromu i iz kojeg se pruža pogled na cijeli grad. Ispod tog brda smo prošli par puta, lijepo se vidi s jedne od glavnih ulica, a u nekom vodiču po gradu se spominje kao kafić i restoran pa smo se zaputili vidjeti o čemu je riječ. Penjemo se gore kroz ulicu koja prolazi kroz stambeni kvart, male kuće, brojne vijugave uličice sa strane, na cesti se igraju djeca, dogovaraju se tko će s kim igrati nogomet, dvije djevojčice vuku neki ruksak po podu, neki dječaci dozivaju psa koji zainteresirano dolazi do njih, ali brzo gubi interes kad skuži da nemaju neku hranu… Klinci dobacuju “hi” i “hello” uz osmijeh, sad smo se već posve naučili na tu dinamiku, javljamo se nazad i nastavljmo u brdo. No, zgrada izgleda napušteno, a već iz daljine vidimo kako stariji čovjek ustaje, dok druga dvojica ostaju sjediti i kad smo već pomislili da bi to moglo biti to, čovjek s štakom uzvikuje “welcome!” i pruža nam ruku, pokazuje ploču na kojoj piše kad je izgrađena zgrada, pa se tu prebacujemo između engleskog i talijanskog da bi na kraju pričali samo na talijanskom. Vodi nas uz stepenice, teško hoda pa kad se čini da mu ne ide, počne plesati i izvodi malu predstavu uz smijeh. Restorana nema, ali vidikovac ima pogled u svim smjerovima, hodamo po ptičjem izmetu, a on nas vodi na svaku stranu i pokazuje, objašnjava koji dio grada vidimo “Asmara e bella, piccola Roma”., “Si, si, bellissima!”… i tako redom. Došli smo malo prije zalaska sunca, okidamo par fotografija, svjetlo je super, sunce je uvijek ogromno, nikako da se naučimo na tu činjenicu jer nemaš osjećaj nadmorske visine.

Neizbježno pitanje odakle smo, no odmah i daje odgovor “Italia?”, “No, no, Croazia, vicino a Italia”… Ta situacija se ponovila nekoliko puta, često su nas znali pitati da li smo iz Italije, a malo tko je uopće znao za Hrvatsku. Oni koji su znali, o Hrvatskoj su znali samo jedno: Luka Modrić. Naravno, nije to pretjerano čudno, u drugom dijelu svijeta smo, Evropa i evropska povijest su im daleki i strani koliko većini ljudi u Evropi Afrika i afrička povijest. No, o drugim mjestima (poput Italije) znaju puno više. Izgleda da je čovjek koji dobro ganja loptu po livadi najveći doprinos Hrvatske svijetu i jedino po čemu netko može znati za ovaj dio svijeta. Tesla je, ako ćemo pravo, američki izumitelj.

Tu se može izdvojiti i jedna situacija na ulici, usred vreve, prilazi nam čovjek od nekih šezdeset godina, pruža ruku, govori “Welcome!” i pita nas odakle smo, kažemo “Croatia”, a on odmah govori “Putin!”. Ne, ne, ovo je malo dalje, probamo sa Jugoslavija, a on će na to Čečenija, Hrvatska, Rusija, vi ste svi braća slaveni… OK, to je relativno blizu, barem je znao da po svim tim mjestima žive uglavnom slavenski narodi, a to je daleko više nego što bi mnogi ovdje znali o bilo kojem dijelu Afrike. Realno gledajući, većina ljudi ovdje doživljava Afriku kao jednu zemlju, iako je kontinent daleko veći od Evrope i prostor brojnih kultura. Ta izmaknutost iz poznatog konteksta je dobra za samorefleksiju i dublje promišljanje o tome odakle dolazimo. Nije da to ne radimo inače, naravno, ali nove okolnosti pomažu da osvjestiš koliko je taj dio svijeta u kojem živimo samo zamišljeni centar svijeta, poznat uglavnom po svom osvajanju, kolonijalnoj prošlosti i nasilju, možda nogometu i to je najveći dio dosega. A i tu živimo na periferiji tog svijeta, u nekadašnjim kolonijama, geografski bližim centrima imperija, no balkanski poluotok je bio primarno ruralno područje koje se iskorištavalo za osnovne sirovine i mobilizaciju topovskog mesa za imperijalne ratove, zadržavajući tako feudalni karakter gotovo do Drugog svjetskog rata. Na mnogo načina, mogli smo raditi neke usporedbe, iako su one samo to, okolnosti su ipak bile drugačije.

Nakon nešto više od tjedan dana u Asmari, pripremamo se za odlazak. Na recepciji su po cijelom podu listovi palme, košara s kokicama i keksima, kuha se kava, a recepcionerka i starija žena koja je održavala cijeli prostor nude nas keksima, kažu praznik je. Znamo, uskrs, koptski kalendar to računa po starom kalendaru. Uzimamo po keks i odlazimo u grad, ne želimo smetati ljudima dok uzimaju trenutak za sebe. Na glavnoj aveniji gužva, ljudi hodaju s trakama od palme oko glave, no kafići, restorani i dućani rade, svugdje je palmino lišće po podu, atmosfera je, kako se to nekad govorilo, radna i svečana. Odlazimo na doručak u Cathedral, ne treba nam meni, samo dobacimo da može sve isto. Atmosfera je opuštena, tu smo skoro svaki dan, nema gužve, svega par ljudi jer uvijek dolazimo na kasni doručak. Doručak ide polako, dobar je taj ritual, a kad smo završili i krenuli platiti, djevojka koja radi na blagajni nam govori da je praznik i da dođemo u drugi dio restorana popiti kavu i pojesti nešto s njima. Pogledamo se, ne želimo im smetati, ali ona inzistira pa pristajemo. Tamo sjede sve žene koje rade u restoranu i jedan momak koje smo viđali svaki dan tu, a pridružuje se i kuharica koju prije ovoga nismo vidjeli. No, svaki dan smo uživali u hrani koju nam je pripremala.

Pokazuju nam da sjednemo, na stolu se nalazi velika zdjela s tradicionalnim jelom koje se zove ga’at, a u krug su postavljene žlice. Radi se od brašna i maslaca, kuhana smjesa se oblikuje poput vulkana, a u rupu u sredini se nalije pročišćeni maslac i berbere, dok oko tog “brda” dolazi jogurt i još malo berberea. Čekamo da svi sjednu, dok zapravo i ne znamo što raditi, niti kakvi su običaji. OK, imamo okvirnu ideju, no to je sve iz pročitanog, stvarno iskustvo nemamo. Kad su svi sjeli, pomolili su se, mi smo u tišini pričekali, a onda su zapravo očekivali da mi prvi jedemo, jer gost uvijek jede prvi. Naravno, nemamo pojma što raditi pa nam objasne: zagrabiš žlicom malo kuhane smjese i jogurta, umočiš u sredinu i jedeš. Ništa lakše! Jedemo svi skupa, ga’at je odličan, no mi smo već siti od doručka, a ovo je zasitno i okrepljujuće jelo. “Jedi, jedi!” govore nam, uzvraćamo da je “tjum tjum” (odlično, jako ukusno) i nastavljamo jesti. Osjećali smo se jako počašćeni, nismo očekivali da ćemo biti dio nečije svakodnevice, a ovo je svakako izlazilo iz okvira restoranske ponude, pozvali su nas kao ljude koji su dolazili tamo svaki dan, ne kao mušterije.

Kad je cijeli ga’at pojeden, prebacili smo se na kavu. Naravno, lokalni način pripreme. Kuha se na malom kuhalu na ugljen, jedna od konobarica sjedi na stolčiću, raspiruje ugljen pletenom lepezom, vatra je sluša, a na ugljenu stoji kruškolika glinena posuda s uskim grlom. Kava zakuha, ona prelije višak pa ga vraća nazad kad prestane kipiti i tako nekoliko puta. Ima nešto meditativno u tom procesu, a tišinu prekidamo kad gotovo u istom trentuku izgovaramo da se nismo ni upoznali, dok onaj momak govori isto na tigrinji (drugarica je skužila frazu “kako se zovu”) i onda razmjenjujemo imena, svako ponavljamo, poneko se teže izgovara, no običaj je ponoviti ime dok ga ne kažeš kako treba. Nema veze, jeli smo zajedno, a ni imena si ne znamo.

Kava se inače pije tri obavezne šalice, a onda koliko još hoćeš, barem je to običaj, no običaji su tu da se krše pa i oni piju koliko im odgovara. Na stolu su velike pletene zdjele s kokicama, keksima i karamelama. Kokice su uobičajene, dok je ovo ostalo dodatak za praznik. Nakon druge kave, koja je bila najbolja kava koju smo popili tih dana, odlazimo jer ne želimo im uzeti previše vremena i ostavljamo ih da se druže. Razgovor je tekao, no negdje između engleskog i tigrinje, polako, uz dosta smijeha i, bez obzira što su nas tako toplo ugostili, nema smisla predugo remetiti domaću atmosferu.

Još jedna šetnja po gradu pa popodnevno pakiranje, a kao pravi knjiški moljci, odlučujemo ostaviti dio odjeće da bi u ruksacima imali mjesta za knjige koje smo kupili tih dana. Putujemo s malim ruksakom i cekerom na ramenu, kao i uvijek, sve se može ostaviti, nosiš samo nužno, robu pereš na ruke po putu. Kupujemo i nešto hrane za put, čeka nas par sati na skupom aerodromu, sad već znamo što nas očekuje. Put prolazi puno brže, vraćamo se u stvarno srce tame, bliže centrima raznih imperija koji uništavaju svijet.

***

Naše iskustvo Eritreje kroz ovih deset dana u Asmari poklapa se s drugima koji su putovali tamo i vidjeli svijet koji odudara od onoga što “zapadna” propaganda govori. Jedan od zanimljivih članaka na tu temu je izvještaj novinarke BBC-a (medijske kuće koja definitivno nije prijateljski nastrojena prema Eritreji) jer govori o direktnom iskustvu reporterke koja slobodno snima, razgovara i na kraju zaključuje da je tamo imala više slobode rada nego u drugim afričkim zemljama koje zapad smatra svojim saveznicama, te da je sve što je čitala prije dolaska tim iskustvom dovedeno u pitanje. Cijeli članak se nalazi ovdje: https://www.bbc.com/news/magazine-36540205

Što se tiče druge literature, par knjiga možemo preporučiti za razumijevanje povijesti, ideja, društvene situacije, revolucije i borbe za oslobođenje. Prva je Eritrea: Even the Stones Are Burning Roya Patemana, dobar faktografski pregled borbe za oslobođenje od kolonizacije, američkog utjecaja na zbivanja na Rogu Arike, povijesti Eritreje, te nizu drugih detalja koji otkrivaju kompleksnu situaciju u kojoj se ta borba odvijala, te okolnosti u kojima se razvijala nakon rata. Na tom tragu je i Against All Odds: A Chronicle of Eritrean Revolution Dana Connella. Zanimljiv uvid koji Connell daje u tok revolucije, društvenu transformaciju i uopće karakter same borbe, unutarnje sukobe, borbu protiv SAD-a i Sovjetskog Saveza, te niz drugih detalja koje je zabilježio tokom godina koje je proveo na terenu među borkinjama i borcima, svakako je vrijedno svjedočanstvo o toj borbi. Ova preporuka dolazi uz ogradu, jer drugo izdanje izlazi s dodatkom povrijeđenog ega, tako da knjigu treba čitati oprezno i imati u vidu zapadnjački stav kojim je na kraju prožeta.

Monografija koja donosi fotografsku priču borbe za oslobođenje i transformacije Eritreje 30 godina nakon revolucije je Eritrean Journey Roberta Papsteina, koja otkriva niz zanimljivih detalja, od izgradnje novog društva do temeljnih ideja na kojima se bazira obnova zemlje i izgradnja ekonomske i društvene neovisnosti.

Tih par naslova su dobri za početak, a za detalje se može baciti pogled na brojnu drugu literaturu koja se bavi različitim aspektima antikolonijalne borbe, emancipacije žena, transformacijom sela i poljoprivrede, te drugim pitanjima.

Osim toga, dostupne su neke video priče o putovanjima, neke bolje, neke lošije, koje prikazuju život, hranu, ljude i situacije u gradovima i selima Eritreje. Sve to otkirva ponešto i slaže kompletniju sliku o ovom uglavnom nepoznatom dijelu svijeta. Tko želi znati više, nije nemoguće pronaći konkretne informacije, samo treba malo strpljenja i kritičkog čitanja da se probije kroz propagadnu.